semantika (grč. semantikós koji označava) 1. Područje jezikoslovlja koje proučava značenja što ih nose pojedini jezični elementi (riječ, gramatički oblik, iskaz, rečenica…). S. se razvija od W. von Humboldta te od druge pol. XIX. st. (prvo psihološka faza, W. Wundt i dr.; franc. jezikoslovac M. Bréal 1883. i Ogledi o semantici 1897, upozorio na značenje sinonimije i polisemije; poslije švic. jezikoslovac F. de Saussure, kojemu je temelj za proučavanje jezika bio jezični znak: posmrtno izdan Tečaj opće lingvistike, 1916). Od 1960-ih godina proučavanje značenjâ svojstvenih samomu jezičnomu obliku i koja su u njemu stalno sadržana naziva se upravo semantikom (a proučavanje međusobnih oblika iskaza i konteksta iskaza razvilo se u pragmatiku). Kako jezični elementi imaju jasnije ocrtana značenja tek u kontekstu, s. se prožima sa sintaksom i dr. Tako će riječ jezik imati različita značenja u raznim kontekstima: j. u ustima, j. kao sustav glasovnih (i/ili drugih) znakova za sporazumijevanje među članovima zajednice, j. u cipeli, u opisu plamena (plameni j.), u izrazima materinski j., strani j., j. književnoga djela, j. filma itd., u frazemima imati dug j., biti jak na jeziku, oštriti j. itd. Npr., jedan od dijelova semantike jest funkcionalna s.: uočava se npr. prijenos starih naziva na nove pojmove (kola sa zaprežnih na automobil, računalo s računaljke i drugačijih uređaja na kompjutor, polje s različitim značenjima u raznim područjima, itd.). 2. Skup značenja (riječi, iskaza itd.), u općem jeziku znači upravo i značenje (riječi i dr.).