serenada (tal.) 1. Izvorno, slobodno oblikovana (pred)večernja skladba izvedena na otvorenom. Naziv je prvi put primijenio 1560. A. Striggio za skupinu svojih četveroglasnih madrigala (1560). U XVI. st. čest naziv višestavačnih vokalnih i vok.-instrum. prigodnih skladbi. 2. Od XVIII. st. ciklički oblikovane instrum. skladbe namjenjene manjim instrum. sastavima (katkad samo puhačkima), po stavcima između simfonije i suite. Najpoznatije s. tog tipa skladali su Mozart (Mala noćna muzika), Brahms, Reger, Čajkovski, Dvořák, R. Strauss, Schönberg, Stravinski, a Beethoven i Schubert neka su svoja komorna djela podnaslovili kao serenade (Septet op. 20; Oktet u F-duru). 3. Lirsko-sentimentalna popijevka uz instrum. pratnju izvođena kao čin udvaranja pod prozorom drage osobe (Schubert: Ständchen).