simfonija (grč.), opsežna višestavačna orkestralna skladba. U glazb. teoriji ant. Grčke značila je unisono, u sr. vijeku ime nekih glazbala (još u XVI. st. instrument s tipkama) ili instrum. skupina, od XV. st. tako su nazivane neke vok.-instrum. i instrum. skladbe, nakon 1600. uvodi u suite, oratorije i opere, da bi na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. taj naziv dobila reprezentativna orkestralna vrsta potekla iz tal. uvertire. Sred. orkestralna skladba u bečkom klasicizmu i romantizmu. U pravilu ima četiri stavka – prvi je redovito u sonatnom obliku i u brzu tempu, drugi je polagan, pjevan, često u obliku pjesme, treći je menuet ili scherzo (uveo ga Beethoven), a četvrti brzi rondo ili opet sonatni stavak. Najpoznatiji autori: Haydn, Mozart, Beethoven, Schubert, Schumann, Brahms, Bruckner, Mahler, Dvořák, Čajkovski, Stravinski, Sibelius, Prokofjev, Honneger, Hindemith i Šostakovič.