simfonijska pjesma, jednostavačna orkestralna skladba programskog sadržaja, nastala u XIX. st. nastojanjem romantičara za zbližavanjem raznih grana umjetnosti. Obično slobodno oblikovana prema naravi izvanglazb. predloška koji čini program skladbe najavljen naslovom ili objašnjenjem samog autora. Izvanglazb. sadržaji izraženi su tonskim slikanjem, glazb. simbolikom i primjenom provodnih motiva. Program je najčešće uzet iz književnosti, najprije pjesničke, a potom i prozne, ili se temelji na pov. događajima, legendama i sl. Strukturno, mnoge su s. p. između simfonije i glazb. drame. Kao praoblik mogle bi se smatrati skladbe H. Berlioza Fantastična simfonija, Harold u Italiji, Romeo i Julija, a ime i konačni oblik dao joj je F. Liszt, koji je svojih dvanaest s. p. utemeljio na djelima velikih pjesnika i na slikama vlastite mašte. Poslije njega najistaknutiji skladatelj s. p. bio je R. Strauss, a najpoznatije s. p. stvorili su Smetana, Čajkovski, Franck, Musorgski, Debussy, Dukas, Respighi i Honegger.