sinologija

sinologija, znanost o kin. jeziku, književnosti i kulturi. Isprva se razvijala isključivo unutar same kin. kulture (zanimanje za pismo, gramatiku i stvaranje kanona klas. kin. književnosti). U tom smislu značajnu je ulogu odigrao kin. filozof Konfucije (o. ←500), koji je redigirao tekstove najstarijih književnih djela (Wu-king). Razvoj s. u Europi počinje djelovanjem kršć. misionara u XVI. st., iako su određene spoznaje o kin. kulturi bile poznate već od sr. vijeka iz različitih putopisa i drugih geogr. djela (npr. Marka Pola). Osnivačem s. kao znanosti smatra se isusovački misionar Matteo Ricci, koji je u Kini boravio potkraj XVI. i poč. XVII. st. Prva knjiga u cijelosti posvećena kin. kulturi objavljena je 1662. (Sapientia Sinica Ignacija da Coste). Prvu gramatiku objavio je 1703. dominikanac Francisco Varo, a prvi rječnik potkraj XVII. i poč. XVIII. st. sastavio je tal. misionar Basilio Brollo (Basilio da Gemona; objavljen u Parizu 1813). Osim katoličkih, sinologijom su se bavili i rus. misionari, koji su u XVIII. st. u Pekingu osnovali svoju sinološku školu. Prvi studij s. osnovan je u Europi na Collège de France u Parizu 1814, a prvi prof. bio je Jean Pierre Abel Remusat (1788–1832). U Hrvatskoj je studij s. otpočeo 2004. na Filoz. fak. u Zagrebu.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: