smrt, H. B. Grien, Tri životne dobi žene i Smrt
smrt, prestanak života, konačni prestanak životnih funkcija organizma. U med. smislu, s. je proces koji traje određeno vrijeme. Prestanak rada srca i disanja, uz prekid moždane aktivnosti, naziva se klinička s., koja nakon propadanja moždanih stanica prelazi u moždanu (cerebralnu) s. Postoje rani (mrtvačke pjege, mrtvačko bljedilo, mrtvačka ukočenost, mrtvačka hladnoća) i kasni znakovi s. (truljenje, mumifikacija i saponifikacija). S. može biti prir. ili nasilna.
U religijskom vjerovanju, s. je prijelaz iz zemaljskoga u zagrobni život. Doživljaj smrti čovjek nastoji osmisliti vjerom u zagrobni život i pogrebnim obredima, čime s. postaje prihvatljiva pojedincu i zajednici. U mezopotamskim religijama s. je posljedica hira bogova, koji su čovjeku dodijelili smrtnost, a sebi su zadržali besmrtnost. U istočnjačkim religijama s. je faza u kozmičkom ciklusu seljenja duše do konačnog smirenja u brahmanu ili nirvani. U grč. i rim. religiji s. je dio ljudske sudbine (moira, fatum) i kozmičkog poretka. U Bibliji ona je posljedica grijeha prvih ljudi; Stari zavjet je ne shvaća kao dijeljenje duše od tijela, već samo kao prestanak života i silazak u podzemlje (šeol). Prema Novom zavjetu, Krist je svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i otvorio vrata vječnog života. Duša se odvaja od tijela i u zagrobnom životu čeka sudnji dan i ponovni susret s oživljenim tijelom. U islamu s. je također posljedica pada prvoga čovjeka.
Za filozofiju je s. problem od njezinih početaka do suvremenosti. Platon u Fedonu dokazuje besmrtnost ljudske duše, a Plotin misli da se duša nakon s. uzvisuje i stapa s najvišim Dobrom. Epikur uklanja strah od s. (“dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas”). Leibniz vidi s. kao postupnu involuciju tijela, Fichte je smatra samo “negativnom stranom života”. Za Hegela je s. najviša općenitost do koje dopire pojedinac, a za Schopenhauera samo jedan površni fenomen, kojim nije bitno pogođena nadindividualna metafiz. volja. Pojam s. os. je prisutan u filozofijama egzistencije koje ga smatraju sred. pitanjem mišljenja, a zabrinutost, strah, “bolest na smrt” postaju najvažnijom preokupacijom suvr. zap. filozofiranja (Kierkegaard, Jaspers, Heidegger, Marcel, Camus i dr.).