Aleksandr Isajevič Solženjicin
Solženjicin, Aleksandr Isajevič, ruski književnik (Kislovodsk, 11. XII. 1918 – Moskva, 3. VIII. 2008). Studirao matematiku i filozofiju. U II. svjetskom ratu dragovoljac, topnički časnik u istočnoj Njemačkoj, uhićen zbog kritike Staljina (1945) te osuđen na 8 godina zatvora, s progonstvom u Sibir. Rehabilitiran 1956, djeluje kao učitelj u Rjazanju. Jedan od najpoznatijih sovjetskih pisaca disidenata, već prvim kratkim romanom Jedan dan Ivana Denisoviča (1962) otvorio temu Staljinovih logora. U romanima Odjel za rak i U prvom krugu razvija razornu kritiku staljinizma čime zaokuplja svjetsku pozornost te dobiva i Nobelovu nagradu za književnost 1970. Djelo Arhipelag Gulag (1973–78), u kojem je sakupio golem materijal i svjedočanstva o stradanjima u logorima, tiskano je u inozemstvu, a u zemlji ga je izložilo osudama te protjerivanju iz SSSR-a (1974). Živio u Švicarskoj i SAD-u, gdje je i objavljivao književne i političke radove i polemike; u 1990-ima ponovno u Rusiji. Njegovo je djelo, premda pisano u dobroj tradiciji ruskoga realizma, često ostajalo u sjeni osobnoga političkog značenja. Shvaćanje pojedinih ruskih tema i njegov odnos prema Zapadu (Rusko pitanje koncem XX. stoljeća; Dva stoljeća zajedno i dr.) pribavilo mu je i kritike zbog ruskoga nacionalizma i ortodoksije. Ostala važnija djela: Kolovoz 1914. (povijesni roman; poslije s nastavcima u trilogiji Crveni kotač); Hrast i tele (uspomene); Pruske noći (pjesme); Lenjin u Zürichu; Pismo sovjetskim vođama; Tiho teče Don (politički spisi) i dr.