sonata (tal.), skladba za klavir, melodijska glazbala ili, običnije, uz klavir. U vrijeme osamostaljivanja instrum. glazbe (XVII. st.) nazivom s. označivalo se skladbe za melodijska glazbala kao suprotnost skladbama za glazbala s tipkama (tokata) ili za ljudske glasove (kantata). U prvoj fazi oblikovana su dva tipa: crkvena i komorna s. Do sredine XVIII. st. najpopularnija vrsta s. bila je trio sonata. U baroku s. su skladane za violinu (A. Corelli, P. Locatelli, G. Tartini, H. Purcell i dr.), za razne instrumente (J. S. Bach), za orgulje (D. Buxtehude, J. P. Sweelinck), za čembalo (J. Kuhnau, G. B. Sammartini, B. Galuppi, D. Scarlatti, C. Ph. E. Bach). Na razmeđu XVIII. i XIX. st. počelo je oblikovanje klas. s., odn. klas. sonatnoga ciklusa od tri ili četiri stavka. Oblikovanju klasicističke s. najviše su pridonijeli F. J. Haydn, W. A. Mozart i L. van Beethoven (32 Beethovenove s.). Osim s. za klavir, najviše je stvoreno onih za violinu i klavir (Beethoven: Proljetna i Kreutzerova), manje za violinu solo, violu, a ima ih i za orgulje. Uz Haydna, Mozarta i Beethovena kao autori s. za klavir istaknuli su se F. Schubert, R. Schumann, J. Brahms, A. Skrjabin, S. Prokofjev, P. Hindemith; uz Mozarta i Beethovena najpoznatiji autori s. za violinu bili su R. Schumann, J. Brahms, C. Franck, M. Reger, P. Hindemith, B. Bartók, a za violončelo i klavir Beethoven, Schubert (Arpeggione), Brahms, Fauré, Hindemith, B. Martinů.