spektroskopija 1. Znanstv. disciplina koja se bavi proučavanjem emisijskih i apsorpcijskih elektromagn. spektara atoma i molekula. Njome se mjeri veličina zračenja u ovisnosti o energiji, valnoj duljini, frekvenciji ili količini gibanja. Upotrebljava se u kemiji, medicini, astronomiji, metalurgiji i drugdje zbog mogućnosti određivanja fizikalnih i kem. osobina neke tvari. Dijeli se u sljedeće velike grupe s većim brojem podgrupa: atomska, molekularna, masena, laserska, impedancijska, ionska s. 2. Dio optike, proučava spektre elektromagn. zračenja s pomoću spektroskopa. Analizom se dobivaju podaci o prisutnosti raznih vrsta atoma i molekula u tvari te s. služi za identifikaciju nepoznatih vrsta spojeva pa se uspješno upotrebljava u znanosti, medicini, industriji. Ako se proučavaju spektralne linije zračenja koje emitira tvar, radi se o emisijskoj spektroskopiji, a u slučaju apsorpcije zračenja govori se o apsorpcijskoj spektroskopiji. Postoji i infracrvena s. (proučava molekularne vibracije) i spektroskopija NMR (nuklearna magn. rezonancija) koja se bavi interakcijama između atomskih jezgara. Metoda određivanja relativnih atomskih masa zove se → masena spektroskopija.