razgovorni jezik (kolokvijalni jezik), jezik kakvim se sporazumijevamo u svakidanjim prilikama – doma, na ulici, u trgovini itd. Osnovica mu može biti govor kojega kraja ili standardni jezik, također i s prebacivanjima iz jedne u drugu osnovicu. Stil mu je najčešće jednostavan, no raznolik je, živ i izražajan, također emotivan, pun naizglednih pretjerivanja ili drugačijih značenjskih pomaka (strašno dobra pjesma), s dodavanjima raznih pojačajnih riječi ili izraza (ja sam osobno apsolutno definitivno za to, također i zamjenjujućih druge, na primjer iznimno dobar za veoma/vrlo/jako… dobar), s riječima ili izrazima preuzetima iz drugih stilova, strukovnih jezika i stranih jezika (glede toga, u vezi s tim, cirka, sori, također citati iz drugih jezika: volens-nolens, last but not least, mamma mia!) ili iz govora/dijalekata (ovisno o krajevima) u njemu se često nahode poštapalice (od “običnih” ovaj, ono, znaš i sl. do “jačih” hoćeš-nećeš te u brzu govoru oš-neš, teda-negda). U razgovornom se jeziku, po tome kako to govoritelju zatreba, pojavljuju i oblici koji su u njemu rijetki, na primjer aoristi i imperfekti (rekoh ja njemu, dođosmo mi; malo se pogledavasmo), starinski imperativi (pravo ti budi) itd., što dolazi što iz raznih stilova standardnoga jezika, što iz domaćih govora. Razgovorni jezik suživi uz standardni jezik, i svaki se od njih (te drugi jezici) upotrebljava ovisno o prilikama, i neprilično je na primjer prigovarati u vezi sa standardnim jezikom da “tako nitko ne govori”, jer razgovorni jezik nije mjerilo za standardni kao što nije ni obratno.