Josip Juraj Strossmayer
Strossmayer, Josip Juraj, hrvatski biskup, političar i mecena (Osijek, 4. II. 1815 – Đakovo, 8. IV. 1905). Školovao se u Đakovu i Pešti. Zaređen 1838, nastavio studij teologije u Beču i 1842. stekao doktorat. Na prijedlog bana J. Jelačića imenovan 1849. srijemsko-bosanskim biskupom i ustoličen u Đakovu 1850. Već tijekom studija pristao uz ilirski pokret i ideju slavenske uzajamnosti. Zalagao se za pomirenje katoličanstva i pravoslavlja. Obnašao dužnost apostolskoga vikara za Srbiju (1851–96). Istaknutu ulogu imao je na I. vatikanskom saboru gdje je istupao kao protivnik dogme o papinoj nezabludivosti. Godine 1860. sudjelovao u radu Carevinskoga vijeća u kojem je zastupao Slavoniju; tražio da se u Hrvatskoj uvede hrvatski jezik u urede i škole, zauzimao se i za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Veliki je župan Virovitičke županije 1861–62. Na Saboru 1861. kao vođa Narodne stranke podupro prijedlog da se s Ugarskom pregovara o realnoj uniji uz uvjet da ona prizna samostalnost i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Godine 1866. predsjednik regnikolarne komisije za pregovore o nagodbi s Mađarima. Drži da je federalistički uređena Monarhija najbolje jamstvo za razvoj slavenskih naroda u njoj te surađuje s češkim i poljskim federalistima. Godine 1873. predsjednik regnikolarne komisije za pregovore o reviziji nagodbe. Mađarsko neprihvaćanje hrvatskih zahtjeva navelo ga je na podnošenje ostavke i napuštanje rada u Saboru. Od 1880. podupirao Neodvisnu narodnu stranku. Na čelu bogate biskupije znatnim je svotama novca pomagao crkvene i obrazovne ustanove (preparandija u Đakovu, gimnazija u Osijeku, Sveučilište u Zagrebu), umjetnost i znanost. Godine 1860. darovao 50 000 forinta za osnutak Akademije JAZU (danas HAZU). Svoju zbirku umjetnina poklonio je JAZU (danas Strossmayerova galerija), financirao je i rad na Akademijinu Rječniku. Pomagao je i razna druga književna, umjetnička, radnička i pjevačka društva. Izgradio katedralu u Đakovu i posvetio je “slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svoga” (1882).