nizozemsko slikarstvo, uz flamansko slikarstvo, ističe se posebnim senzibilitetom i školama koje su dale najviša slikarska ostvarenja posebno u XVII st. djelima Rembrandta, Vermeera van Delfta i dr. Već u XV. st. izdvaja se tzv. staronizozemska škola čiji je gl. predstavnik Jan van Eyck (1395–1441), među ostalim, autor glasovita poliptiha na oltaru crkve sv. Bavona u Gentu. Uz brojne slikare najviših dometa, od koji neki djeluju i u Italiji i Francuskoj, javlja se i haarlemska škola (utemeljitelj M. van Heemskerck), koja uvodi većinu tema, herojske, ali i naturalističke prizore i likove, krajolik, mrtvu prirodu, ugođaje građanskih kuća i dr. U XVII. st. majstor kompozicije F. Hals st. ujedno je i preteča impresionističke tehnike slikanja kojom ostvaruje izuzetan kolorizam. Glavni predstavnik amsterdamske škole je Rembrandt, jedan od najvećih i najutjecajnih slikara svih vremena, čije slike prepoznaju uzbudljive psihološke nijanse likova i ambijenata, a kojega slijede i druga velika imena. Leidensku školu predvodi J. van Goyen (1596–1656), posebno izražajan u lirskom pejsažu. U Delftu djeluje istoimena škola koju je, kao i sam grad, proslavio Vermeer van Delft (1632–75) slikama interijera i u neponovljivim trenucima uhvaćenih likova. Karakteristika je n. s. da se javljaju naraštaji slikara iz istih obitelji, kao što su braća Limburg i van Ostande, obitelj van de Velde, čak tri naraštaja obitelji Cuyp i dr. Tako je n. s. svojevrstan cjelovit fenomen prostora, kolektivnog duha i brojnosti individualnih dostignuća koje se izdvaja i vremenski, okončavajući se sa XVII. st.