Albanija

Prirodna obilježja

selo Bicaj

Gjirokastër

Reljef Albanije je pretežno brdski i planinski jer je 3/4 površine iznad 200 m n. m., a prosječna visina preko 700 m. Sjeverni dio Albanije zauzimaju Prokletije (albanski: Bjeshket e Namuna), nastavak Dinarskoga gorja s visinama do 2694 m, najsuroviji dio zemlje, većinom pošumljeno, rijetko naseljeno. Na istoku i jugoistoku pruža se Šarsko-pindsko gorje s više vrhova preko 2000 m i najvišim vrhom Albanije, Korabom (2753 m) na makedonskoj granici. Nalazišta kroma, nikla, bakra. U južnom dijelu planine se pružaju do obale. Na zapadu, duž jadranske obale, pruža se nizina široka 50-ak i duga oko 200 km, najplodniji i najgušće naseljen dio Albanije. Obala je slabo razvedena, u južnom dijelu strma i nepristupačna, drugdje niska, s velikim pješčanim plažama, ali mjestimično i močvarna. U primorju vlada mediteranska klima čiji utjecaji dolinama rijeka prodiru u unutrašnjost. Drugdje je klima kontinentalna, pod modifikatorskim utjecajem reljefa. Srednja srpanjska temperatura je od 20 °C u planinskoj unutrašnjosti do 27 °C uz obalu i u bližem zaleđu. Srednje siječanjske temperature su od -1 °C u planinama do 9 °C u primorju. Najviše oborina primaju planinska područja na sjeveru (i preko 1500 mm), dok se u mediteranskim područjima s manje od 800 mm javljaju ljetne suše. Prirodna vegetacija u priobalnom području je makija, a u planinskoj unutrašnjosti velik je dio pod šumama (38% površine Albanije); nakon rijetkih listopadnih šuma (većinom hrast) u najnižim dijelovima, slijede mješovite i crnogorične; najvišu zonu čine planinski pašnjaci. Najdulja albanska rijeka je → Drim (Drin), u Albaniji 280 km; ostale veće rijeke: Vjosë, Seman, Shkumbin i Bojana (Bunë), a sve se ulijevaju u Jadransko more. Najveća jezera nalaze se u pograničnom području: Skadarsko s Crnom Gorom, Ohridsko s Makedonijom, Prespansko s Grčkom i Makedonijom.

Stanovništvo

unutrašnjost kuće

Albanija ima 2 783 000 stanovnika, od čega su 95% Albanci, i to dvije skupine, Gege na sjeveru i Toske na jugu. Među manjinama najbrojniji su Grci (3%), a od ostalih Makedonci. Vrlo neravnomjerna gustoća naseljenosti, većina stanovnika živi u središnjem dijelu primorske nizine, planinski dio rijetko je naseljen. U gradovima živi 53,7% stanovništva, a uz glavni grad Tiranu (343 080 stanovnika) najveći su Drač (Durrës, 99 550 stanovnika /2001/), Elbasan (87 800 stanovnika/2001/), Skadar (Shkodër, 82 460 stanovnika/2001/), Vlora (Vlorë, 77 700 stanovnika/2001/) i Korçë (55 130 stanovnika /2001/). Prosječan porast stanovništva (1990–97) je 0,6% godišnje, u 2013. (0,29%), i zbog emigracije znatno je manji od prirodnog porasta koji iznosi 1,6%/godinu i najveći je u Europi. Zbog visoke rodnosti velik je udio mladog stanovništva, 1/3 mlađa je od 15 godina, a samo 10,8% stanovnika starije je od 65 godina. Očekivano trajanje života je 71 godinu. U vjerskoj strukturi prevladavaju muslimani (70%), 20% je pravoslavaca i 10% katolika. Visok udio nepismenih (28%), ali preko 95% djece polazi osnovnu školu. Sveučilište u Tirani osnovano je 1957.

Gospodarstvo

Do 1991. albansko gospodarstvo bilo je državno-plansko (petogodišnji planovi) i najzatvorenije u Europi, bez privatnog vlasništva, stranih ulaganja ili pomoći. Velike teškoće pri prijelazu na tržišno gospodarstvo uzrokovale su tešku depresiju i velik pad društvenog proizvoda u razdoblju 1989–93. Usprkos određenom oporavku nakon prvih kredita MMF-a i početaka stranih ulaganja, Albanija je najsiromašnija europska zemlja (BNP 760 USD/stanovniku). U razdoblju 2004-08. gospodarstvo je raslo po stopi od 6%, ali je ona u razdoblju 2009-11 pala na 3%, a u 2012. na 0,5%.  U gospodarskoj strukturi vodeće mjesto ima poljoprivreda kojom se bavi polovica stanovništva, ali po udjelu u dohotku predstavlja tek 1/5 prihoda, Zemlja se obrađuje tradicionalnim metodama i slaba je mehaniziranost. Obrađeno je oko 1/4 površina, a glavne kulture su pšenica i kukuruz (dovoljno za domaće potrebe), šećerna repa, pamuk, suncokret, duhan, voće. Uzgoj ovaca i koza važniji je od govedarstva. Albanija je bogata rudama (krom, bakar, željezo i nikal), važna su nalazišta lignita, a na jugozapadu zemlje otkriveni su nafta i plin. Znatan hidroenergetski potencijal djelomično je iskorišten (izvoz električne struje), a voda iz akumulacija koristi se i za natapanje. Industrija je, zbog komunističkoga koncepta samodovoljnosti, raznolika, ali slabo razvijena. Vanjska trgovina još je uvijek slaba; uvoze se prehrambeni proizvodi, strojevi i instrumenti, a izvoze nafta, rude, voće i duhan. Daleko najvažniji partner je Italija, slijede Grčka i Njemačka.
BNP (2012) 12,39 mlrd. USD 
Udio BDP-a po sektorima (2010):
poljoprivreda 20,4%, industrija 19,1%, usluge 60,5% 
Udio zaposlenih po sektorima (2012): poljoprivreda 47,8%, industrija 23%, usluge 29,2% 
Nezaposlenih (2012) 13% 
Inflacija (2012) 2%/god. 
Realan rast gospodarstva (2010) 3,5%/god., (2011) 3%/god. (2012) 0,5%/god
Uvoz (2012) 5,2 mlrd. USD 
Izvoz (2012) 2,1 mlrd. USD

Povijest

srebreni vrč

drvene lule

filigranska ogrlica

Područje današnje Albanije naseljeno je od pretpovijesti. Najstarije poznato stanovništvo bila su ilirska i njima srodna plemena Enhelejci, Taulanti, Dasareti, Pirusti, Albani, Molosi, Antinati i Haonci. Oko ←900. započinje i grčka kolonizacija obalnog područja. Od ←IV. stoljeća pod makedonskom vlašću, a od ←III. stoljeća u sastavu plemenskog saveza Ardijejaca. Od ←229. do ←168. ratuju protiv Rima. Nakon rimskih osvajanja teritorij Albanije podijeljen je na dva dijela. Sjeverni dio pripao je Iliriku, a južni rimskoj provinciji Makedoniji. Nakon kratkotrajnih provala Huna i Vizigota, na područje Albanije prodiru u VI. stoljeću Slaveni, koji potiskuju starosjedilačko stanovništvo u planinske krajeve. Početkom IX. stoljeća bizantske vlasti organiziraju temu sa središtem u Draču. Od 861. do 1018. Albanija je pod vlašću Prvoga bugarskog carstva i Samuilove države, potom ponovno pod vlašću Bizanta. Potkraj XI. stoljeća poprište je sukoba Bizanta i južnotalijanskih Normana. Tijekom razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka nad pojedinim dijelovima teritorija Albanije vladaju Mlečani, Bizantinci, napuljski i raški vladari, a postupno se razvijaju i moćne domaće velikaške obitelji Balšići, Dukagjini, Topije, Kastrioti, Musaki, Arijaniti i dr. Od 1385. područje Albanije postupno osvajaju Osmanlije usprkos odlučnom otporu. Kao protuturski borac posebice se istakao velikaš Juraj Kastriotić, poznatiji po nadimku Skenderbeg (1443–68). Iscrpljenost dugotrajnim ratovanjem te gubitak vođe nakon Skenderbegove smrti doveli su do sve jačeg slabljenja otpora te je do 1479. čitava Albanija, osim nekoliko utvrda, došla pod osmanlijsku vlast. Posljednje kršćansko uporište Drač izgubljeno je 1501. U istom razdoblju velik dio stanovništva emigrira u južnu Italiju, a započinje i proces islamizacije. Tijekom osmanskog razdoblja na području Albanije izbija više neuspjelih ustanaka s ciljem zbacivanja osmanske vlasti (1481, 1537, 1571, 1708–11, 1716). Slabljenje Osmanskoga Carstva dovelo je do stvaranja gotovo nezavisnih državica pod vlašću domaćih poturčenih velikaša iz obitelji Bušatlija (sa sjedištem u Skadru) i Tepeleni (sa sjedištem u Janini). Nakon pogibija njihovih najistaknutijih predstavnika Ali-paše Janinskog (1822) i Mehmed-paše Bušatlije (1831), središnja vlast pokušala je neuspjelo provesti reforme i učvrstiti svoj utjecaj, ali to je bilo ometano mnogobrojnim i dugotrajnim bunama (1831–37, 1840–43, 1855–69). Usporedno je tekao i proces nacionalnog osvješćivanja Albanaca te su u drugoj polovici XIX. stoljeća prvi put istaknuti i zahtjevi za stvaranjem albanske države. Godine 1878. osnovana je vojno-politička organizacija Prizrenska liga,  nastala radi suprotstavljanja odlukama Berlinskoga kongresa kojima je dio teritorija većinski naseljenog albanskim stanovništvom pripao Crnoj Gori i Grčkoj.

Opći ustanak protiv osmanske vlasti izbio je tijekom I. balkanskog rata; vođa ustanka Ismail Kemal Bey proglasio je nezavisnost Albanije 28. XI. 1912. te je u Vlori osnovana privremena vlada. Nezavisnost je priznata na konferenciji Velikih sila u Londonu 20. XII. 1912. te potvrđena Londonskim mirovnim ugovorom 30. V. 1913, ali je Albanija stavljena pod protektorat. Velike sile odredile su i granice države te za vladara postavile kneza Wilhelma I. Wieda (formalno vladao od 7. III. 1914). Njegova vladavina nije bila prihvaćena te je izbio ustanak, koji je Wieda 2. IX. 1914. primorao na bijeg iz zemlje. U I. svjetskom ratu Albanija je bila jedno od područja (uz hrvatsku obalu) kojime su sile Antante nastojale pridobiti Italiju na svoju stranu, te su joj tajnim Londonskim ugovorom od 26. V. 1915. Saveznici obećali Vloru s okolicom i otok Sazan (Saseno). Po odredbama ugovora teritorij Albanije trebao je biti podijeljen, a u njegovu središnjem dijelu oformljena marionetska država pod talijanskim protektoratom. Taj je plan spriječen ustankom 1920. te je na veleposlaničkoj konferenciji u Londonu (17. XII. 1921) potvrđena nezavisnost Albanije u granicama od 1913. U razdoblju nakon I. svjetskoga rata Albaniju potresaju borbe između političkih struja predvođenih Ahmedom Zoguom i Fanom Nolijem,  metropolitom Albanske pravoslavne crkve i vođom građansko-demokratske struje. Godine 1925. Ahmed Zogu preuzeo je vlast kao predsjednik Republike. Oslanjajući se na Italiju (ugovori o zaštiti Albanije iz 1926. i 1928), Zogu se 1928. proglasio kraljem (kao Ahmed I.). Unatoč tome, talijanske su postrojbe 7. IV. 1939. napale Albaniju i okupirale je te silom proglasile personalnu uniju Albanije i Italije. Tijekom II. svjetskog rata u Albaniji se vodio građanski rat između nacionalističkih snaga (balisti), koje su podržavali Talijani, i pokreta otpora pod vodstvom KP Albanije. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943, Albaniju su zaposjele njemačke postrojbe. U svibnju 1944. oformljeni su Antifašističko vijeće i Komitet narodnog oslobođenja pod vodstvom Envera Hoxhe. Privremena vlada osnovana je u Beratu na II. kongresu Antifašističkoga vijeća 20. XII. 1944. U prosincu 1945. izabrana je Narodna skupština te proglašena republika, u kojoj je svu vlast zapravo preuzela KP Albanije (od 1948. Albanska partija rada). Od 1945–48. albanska KP oslanjala se na Jugoslaviju, od 1948. do 1961. na Sovjetski Savez, te od 1961. do 1978. na Kinu. Članica OUN-a od 1955, SEV-a (1956–61) i Varšavskog ugovora (1956–68). Politički život u to vrijeme karakterizira otvorena komunistička diktatura staljinističkog tipa, antiteistička politika popraćena otvorenim progonom vjerskih zajednica i revanšistička politika prema susjednim državama, koja je rezultirala potpunom političkom izolacijom i gospodarskim slomom. Razdoblje ograničene demokratizacije nakon smrti Envera Hoxhe (11. IX. 1985), koju je provodio njegov nasljednik Ramiz Alija,  završeno je uvođenjem višestranačkog sustava (1990). U prvim višestranačkim izborima 1991. pobijedila je reformirana Komunistička stranka Ramiza Alije, ali je već sljedeće godine na novim izborima izgubila vlast koju je preuzela Demokratska stranka pod vodstvom Salija Berishe. Godine 1994. Albanija pristupa NATO-ovu programu Partnerstvo za mir, a punopravna članica postaje 2009. Na nekorektno provedenim izborima 1995. vlast je ponovno osvojila Demokratska stranka. Zbog nesposobnosti vlade da riješi gospodarska pitanja, u zemlji je izbilo nezadovoljstvo, koje u siječnju 1997. prerasta u oružanu pobunu u kojoj su ustanici zauzeli gotovo četvrtinu teritorija države na jugu Albanije. Tijekom nemira poginulo je oko 1500, a gotovo 10 000 ljudi izbjeglo je iz zemlje, poglavito u Italiju i Grčku. Situacija je ublažena stvaranjem privremene vlade nacionalne pomirbe te humanitarnom akcijom međunarodnih mirovnih snaga. Novi izbori održani su u lipnju 1997, a na njima je vlast preuzela lijeva koalicija predvođena Socijalističkom strankom Albanije i njezinim vođom Fatosom Nanom,  koji je postao i premijer (do 2005). Od 2005. i 2009. na čelu vlade ponovno je Sali Berisha.