suita (franc.), ciklička skladba sastavljena od niza instrum. stavaka obično plesnoga značaja, istog tonaliteta, ali različitog tempa. Nastala u XVI. st. kao instrum. skladba pretežno za lutnju, sastavljena od dvaju starih plesova – polaganog u koracima (pavana) i brzoga poskočničkoga (gagliarda). U iduća dva stoljeća oblikovana struktura s. ponešto je slobodna u broju, tipovima i nazivima sastavnih dijelova. Barokna je s. mogla početi uvodom (suitina uvertira), a među navedene stavke moglo se umetati gavotu, menuet, lur (loure), paspje (passepied), bure (bourrée), polonezu (polonaise), er (air), rigodon (rigaudon), mizetu (musette). Na vrhuncu njezina razvoja oblikovala su se dva tipa – francuski (bez preludija) i engleski (s preludijem). S. je u svoje vrijeme bila vrsta zabavne glazbe feud. društva. Najveći majtori s. bili su u Engleskoj H. Purcell, u Francuskoj J.-B. Lully i J.-Ph. Rameau, u Njemačkoj D. Buxtehude, J. J. Froberger i J. S. Bach. Potkraj XIX. i u XX. st. koriste se nar. plesovi ili jazz (B. Bartók, P. Hindemith, E. Křenek), odlomci iz baleta (Stravinski Žar ptica; Prokofjev Romeo i Julija; M. De Falla Trorogi šešir; K. Baranović Licitarsko srce) ili scenske glazbe (G. Bizet Arležanka).