svećenik, u povijesti religija, kultni službenik koji prinosi žrtvu i obavlja druge obrede. U pravom smislu postoji samo u mistično-obrednim religijama (animističke i politeističke religije, hinduizam, starohebrejska religija, katolicizam i pravoslavlje), za razliku od propovjedničkoga kultnog službenika (rabin, imam, pastor) i od karizmatika (vrač, šaman, prorok, duhovni učitelj). U arhaičnim religijama s. je kultni službenik koji prinosi žrtve, za razliku od vrača i šamana koji vodi magijske obrede. U politeističkim religijima za kult su zaduženi svećenici i svećenice, a u hinduizmu brahmani. U Starom zavjetu s. je mogao biti samo iz Levijeva plemena (leviti). U Rimu s. je drž. službenik. Svećenici su vrlo utjecajni u plemenskom životu starih Germana i Kelta (druidi). U ranome kršćanstvu javlja se misao o općem svećenstvu, što će poslije razviti protestanti, međutim, vrlo se rano stvara hijerarhijski ustrojen ministerijalni svećenički stalež i svećenici mogu biti samo muškarci. Anglikanske i starokat. crkve u novije doba zaređuju i žene.