svijest, sveukupnost doživljaja i psih. procesa u pojedincu (individualna s.) ili društv. zajednici (zajednička s.). S. je jedan od osnovnih ontoloških problema svake filozofije, jer istražuje odnos između bitka i svijesti (materijalnog i psihičkog, realnog i duhovnog). U psih. smislu s. je isto što i doživljavanje uopće, sveukupnost psih. procesa, subjektivni život pojedinca i njegova samoopažanja. U spoznajnoj teoriji s. je osnova refleksije i usmjerenost (intencioniranost) na sadržaje spoznavanja. Descartes određuje s. kao sigurni temelj istine ili bitka, zatim nastavljaju Leibniz s monadama kao aktivne i žive svijesti, s najvišim stupnjem Bogom, Kant s pojmom “transcendentalne svijesti”, Hegel s “fenomenologijom duha” kao razvoja pojavnih oblika svijesti apsolutnog duha, Husserl s “transcendentalnom fenomenologijom svijesti”, Heidegger s “fenomenologijom tubitka” itd. U prenesenom smislu s. je spoznajna ili moralna sigurnost u određivanju nekog predmeta, društv. zbilje ili samog sebe.