štokavsko narječje, jedno od narječja sred. južnoslav. jezičnoga dijasistema. Nazvano po upitno-odnosnoj zamjenici što (za razliku od kaj u kajkavskom, odn. ča u čakavskom narječju). Dijeli se na govore: istočnohercegovački (taj je u osnovi standarda hrvatskoga, bošnjačkoga, crnogorskoga i ijekavskoga srpskoga), šumadijsko-vojvođanski (u osnovi je ekavskoga srpskoga), mlađi ikavski (ili zapadni), zetsko-južnosandžački (ili zetsko-lovćenski), kosovsko-resavski, smederevsko-vršački, istočnobosanski (ili jekavskošćakavski) i slavonski. Istočnohercegovačkim govorima govore sva četiri naroda (Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci), i to u ist. Hercegovini, sjeveroist. Crnoj Gori, Sandžaku, zap. Srbiji, jugoist., sjeveroist. i zap. Bosni, sjeveroist. Dalmaciji, Lici, Baniji, Kordunu, Gorskom kotaru, Slavoniji, dijelu Žumberka i u Dubrovniku. Šumadijsko-vojvođanski govori rasprostranjeni su u Vojvodini, Srijemu i dijelu sjev. Srbije (govornici su Srbi i dio vojvođanskih i srijemskih Hrvata). Mlađi ikavski govori (bosansko-hercegovačko-dalmatinski) jesu govori Bošnjaka i Hrvata, a rasprostranjeni su oko Travnika, Prozora, Imotskoga, Livna, Sinja i Makarske. Zetsko-južnosandžački govori prošireni su otprilike u ist. dijelu Crne Gore (Hrvati Bokelji govore zetskim govorom). Kosovsko-resavski govori jesu oni u sjeveroist. i jugozap. Srbiji i na Kosovu (na JZ Rumunjske žive rekaški Hrvati, koji govore takvim govorima). Smederevsko-vršačkim govorima govori se u sjeveroist. dijelu Srbije i ist. dijelu Vojvodine. Istočnobosanski govori jesu govori Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni oko Sarajeva, Vareša, Maglaja i Tuzle. Slavonski govori rasprostranjeni su u ist. dijelu Podravine, u Baranji, zap. Bačkoj uz Dunav i oko Subotice te u sr. Posavini, a njima govore, osim Hrvata, i neki bosanskoposavski Bošnjaci. Današnji standardni (književni) jezici Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca u znanosti se kao model (modelska cjelina) nazivaju i standardnom novoštokavštinom, jer imaju mnoge zajedničke crte, kojima se desetljećima posvećivalo mnogo pozornosti (u nekim prilikama i previše, u odnosu na nac. posebnosti). Novoštokavsko je područje ono centralno za sred. južnoslav. jezični dijasistem. U tom su se području zbile neke promjene kojih nema u drugima (npr. promijenjeni su neki stariji naglasci), pa su to i noviji govori. Nenovoštokavskima se nazivaju oni govori u kojima nije došlo do promjena staroga naglasnoga sustava. Unutar hrv. naroda govornici štokavskoga narječja jesu većina, a unutar štokavskoga narječja Hrvati nisu većina. Osnovica današnjega hrv. knjiž. jezika jest štokavska jekavska (poseban je slučaj gradišćanskohrvatski: on je čakavski), s više početaka (u dubr. književnosti, u ikavskom štokavskom XVIII. st., itd.). Bošnjački jezik (bosanski, prije se nazivao bosanskohercegovačkim standardnojezičnim izrazom) jest (i)jekavski, kao i crnogorski, ali oni u svojim osnovicama nisu isti kao (i)jekavski srpski. Srp. knjiž. jezik ima dva oblika: ekavski – u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu, i (i)jekavski – svi Srbi izvan Srbije z od Drine, a (i)jekavski se govori i na JZ Srbije. Prije dolaska Turaka postojalo je ist. i zap. štokavsko narječje; takva prijašnja predmigracijska slika promijenjena je pod pritiskom Turaka, i zapadno je narječje preslojeno dolaskom govornikâ istočnoga.