tenor (lat.), u srednjovjekovnoj glazbenoj teoriji pojam kojim se označivalo produljivanje završnih tonova napjeva. U razdoblju rane polifonije temelj višeglasja, najdublja dionica koja je izvodila cantus firmus. S vremenom je tenor od najdubljega postajao srednji glas, koji se u četveroglasnom slogu nalazio iznad basa. Taj položaj dionice doveo je do promjene u značenju pojma, koji je postao naziv za vrstu visoka muškoga glasa prirodnog opsega c-a1, u profesionalnih pjevača u opsegu H-c2. Poslije je iz operne prakse proizašla podjela tenora prema boji i jakosti glasa na svjetlije i mekše lirske, tamnije i snažnije mladodramske i dramske, junačke odnosno herojske, i komične (t. buffo).