sv. Toma Akvinski
Toma Akvinski, sv., tal. filozof i teolog (dvorac Roccasecca, Aquino, o. 1225 – samostan Fossanova, 7. III. 1274). Nakon studija u Napulju, stupio u dominikanski red; 1252. odlazi u Pariz gdje kao učenik Alberta Velikog postiže doktorat teologije. Od 1260. na poziv Kurije predaje teologiju u Italiji (Anagni, Viterbo, Orvieto); 1269. odlazi ponovno u Pariz da bi sudjelovao u velikoj skolastičkoj kontroverziji oko averoizma kao interpretacije Aristotelove filozofije. Već proslavljenoga, papa Grgur X. poziva ga na lyonski sabor 1274, u čemu ga je spriječila smrt od nepoznate bolesti. Tomina filoz.-teol. djela enciklopedički su kompendij srednjovj. misli, ujedno i temelj kršć. dogmatike do danas (npr. neotomizam). Toma zauzima sintetičku poziciju u duhovnim prijeporima vremena; uvažavajući duhovnost ranijeg augustijanizma, kritičar je averoističkog aristotelizma u korist obnove izvornoga Aristotelova nauka. Za shvaćanje odnosa između filozofije i teologije os. je važno njegovo razlikovanje vjere od znanja, racionalne istine uma od teoloških istina Objave. Prema Tomi razlikujući opće u stvarima (supstancija) i opće u mišljenju (univerzalije), Bog je prije stvari i poslije stvari (causa efficiens i causa finalis). Takva doktrina omogućavala je širi raspon razmatranja filoz. pitanja, mimo okamenjene crkv. dogmatike, te obratno, otvarala je samu dogmatiku prema širem filoz. istraživanju. Uz sintetizatorski karakter svojega nauka, Toma je izuzetnom jasnoćom uvida obradio golem raspon ukupnoga srednjovj. znanja stekavši naslov Princeps philosophorum (prvaka filozofa). Papa Ivan XXII. proglasio ga je 1323. svecem, a papa Pio V. 1567. učiteljem Crkve. Među mnogobrojnim djelima, “sumama”, komentarima i raspravama (18 knjiga), najčešće se navodi njegova Summa theologiae (3 sv., 1265–73).