transkripcija (lat.) 1. U jezikoslovlju, zamjena uobičajenoga načina zapisivanja nekoga jezika posebnim sustavom znakova koji je prilagođen čitatelju, tako da ovaj zna (makar približno) kako se to izgovara u polaznom jeziku. Taj zapis može biti i udaljen od izgovora u polaznom jeziku (zbog drugačijega sastava skupa glasova dvaju jezika). Ime šved. grada Göteborg transkribirali bismo kao Jeteborj (no u tom konkretnom slučaju mi imamo svoj izgovorni egzonim, dakle to je naše ime za inojezično, tj. Geteborg, kao što je za nas egzonim Rim, Beč, ili kao što je za engl. jezik taj šved. grad Gothenburg). T. imena može se po potrebi dati u zagradama, na pomoć čitatelju. Posebna je fonetska t., koja izgovor prikazuje točno (međunar. fonetskim alfabetom, kojim se služimo za zapisivanje izgovora stranih jezika). U načelu, imena iz jezikâ koji se pišu latiničnim pismom pišu se kao u izvorniku, sa svim posebnim specifičnim slovima. Tako će nam biti François, München i npr. tur. prezime Gül (a ne “Francois”, “Munchen”, “Gul”). 2. Općenitije, zapis, odn. prijepis kakva teksta. 3. glazb Prerada djela za instrument ili sastav drugačiji nego što je u izvorniku. U novije vrijeme t. često znači stvaranje parafraza ili fantazija na temelju odlomaka iz tuđih djela (Schubertove popijevke, Verdijeve ili Wagnerove opere), odn. dešifriranje i zapisivanje suvr. notnih znakova skladbi iz ranijih razdoblja (do XVIII. st.) ili iz drugih notnih sustava (biz. notacija).