Tunis


Službeni naziv: Republika Tunis; al-Jumhūriya at-Tūnīsiya
Površina: 163 610 km2
Stanovništvo (procj. 2007): 10 342 300 (63 st./km2); 65% gradsko
Glavni grad Tunis, 693 500 st. (procj. 2007), metropolitansko područje 2 028 700 st. (procj. 2007)
Upravna podjela 24 vilajeta
Službeni jezik arapski
Valuta tuniski dinar (TND) = 100 milima
Tunis, država u sjev. Africi, uz obalu Sredozemnoga mora; graniči s Alžirom na Z i JZ i Libijom na JI; ima 1148 km obale.
Prirodna obilježja

karavana u Sahari

beduinsko selo u pustinji
T. se općenito može reljefno podijeliti u smjeru S–J. Sjev. dio obuhvaća područje krajnjih istočnih, nižih ogranaka Atlasa. Na SZ, uza sredozemnu obalu, nalaze se ogranci Tell Atlasa građeni ugl. od pješčenjaka (gorja Kroumirie i Mogod). Južnije se prostire plodna dolina r. Medjerde (žitnica Tunisa) koja se prema I širi u obalnu nizinu uz Tuniski zaljev. Južnije se u smjeru JZ–SI nalazi gorje Dorsal (Visoki Tell), nastavak Saharskog Atlasa iz Alžira, koje doseže sve do rta Bon na krajnjem SI. Građeno je većinom od mezozojskih vapnenaca i pješčenjaka s najvišim vrhom T. Djebel Chambi, 1544 m. Južnije se prostire druga karakteristična reljefna cjelina stepskih ravnjaka, u zap. dijelu Visokih ravnjaka (do 800 m), a u ist. dijelu Niskih ravnjaka (100–200 m) koji prelaze na I u priobalnu nizinu uz Hammametski zaljev. Južnije se prostire područje karakterističnih slanih jezera (šotova) i povremeno vlažnih slanih ravnjaka (najveći Chott el Djerid, o. 5000 km2), u najnižem zap. dijelu i ispod razine mora (Chott el Gharsa, -23 m). Najjužniji dio T. dio je Sahare. Na I je široka obalna nizina Djeffara (njezin je geol. dio i najveći tuniski otok Djerba, 510 km2) odijeljena sredogorjem Dahar od sjeveroist. dijelova Velikog ist. erga. Gorje Dorsal značajna je klimatska i vegetacijska razdjelnica; sjevernije i uz obalu ugl. je sredozemna klima (vruća i suha ljeta, blage i vlažne zime; oborina 400–800 mm, u gorju i do 1500 mm), južnije stepska i pustinjska (200–400 mm, na J i manje od 100 mm oborina). Općenito se količina oborina smanjuje od S prema J dok prosj. mjesečne temperature rastu (sr. siječanjska temp. 10 °C, sr. srpanjska 26 °C). Karakteristični su sezonski prodori vrućega i suhoga saharskog zraka (široko koji nastaje u sjev. Sahari te se nakon prelaska Sredozemlja javlja kao topao i vlažan juž. i jugoist. vjetar i na ist. obali Jadrana). Jedina je veća stalna tekućica r. Medjerda (duga 460 km) koja izvire u sjeveroist. Alžiru i teče sjeverom T. Iskorištava se za natapanje gl. poljoprivr. područja T. Ostale tekućice ugl. su sezonske, dok su južnije (pustinja i polupustinja) karakteristični povremeni tokovi (vadiji). U kotlinama sred. dijela zemlje nalaze se slana jezera (šotovi). Najplodnija su tla na mlađim naplavnim ravnjacima u obalnim nizinama i dolini Medjerde; plodna su i tla Visokih ravnjaka (smeđa tla, mjestimice crvenica). Šume prekrivaju samo 4% površine, dok polupustinje i pustinje o. 45%. Na S prevladavaju degradirani oblici šume (makija i garig) i samo mjestimice u gorju nekadašnje hrastove šume; u unutrašnjosti stepa (dijelom pretvorena u obradive površine), na J polupustinja i pustinja.
Stanovništvo

Kerchaou, tipična seoska arhitektura

beduini s devama u Sahari
Većinsko stanovništvo čine Arapi (više od 98%) različitog podrijetla (Berberi, potomci Maura, musl. izbjeglica sa Sicilije iz XI/XII. st., doseljenika iz osman. razdoblja i dr.). Europljana je o. 1%. Uz arapski, u trgovini, upravi i školstvu rabi se i franc. jezik. Manje od 2% st. govori i berberskim jezikom (jug). O. 3/4 stanovnika živi na obali. Najveća je gustoća stanovništva na S (više od 100 st./km2), dok se prema J smanjuje na samo 10 st./km2. Stupanj je urbanizacije o. 65%, a gotovo svi veći gradovi nalaze se na obali; veći gradovi (procj. 2007.): Tunis (Tūnis, 693 500 st., metropolitansko područje 2 028 700 st.), Şafāqis (Sfāx, 285 500), Sūsah (Sousse, 171 800), al-Qayrawān (Kairouan, 122 500), Binzart (Bizerta, 108 900), Qābis (Gabes, 106 600). Stanovništvo T. udvostručilo se u posljednjih 30 g. XX. st. Stope prir. prirasta danas su među najnižima u Africi (o. 10‰) zahvaljujući širokoj provedbi programa planiranja obitelji i općem porastu standarda. Stopa rodnosti je o. 15‰, dok su stope smrtnosti o. 5‰; iako razmjerno visoka, stopa smrtnosti dojenčadi (23‰) za afr. je prilike među nižima i u stalnom padu zbog povećanja općeg standarda i sanitarnih uvjeta. Ukupan porast broja stanovnika usporava i negativna migracijska bilanca (-0,5‰). O. 600 000 Tunižana na privremenom je radu u Europi (os. u Francuskoj) i u zemljama Bliskog istoka. Tunisko društvo je mlado, mlađih od 15 g. je 24%, dok je starijih od 65 g. nešto manje od 7%. Očekivano trajanje života 75 g. Prema vjeroispovijesti stanovnici su sunitski muslimani (98%) a manjinu čine kršćani (1,5%) i židovi (0,5%). Stupanj pismenosti o. 75% (za žene 65%).
Gospodarstvo

bazar u Tunisu
Od osamostaljenja u 1950-ima T. slovi kao jedna od gospodarski najuspješnijih afr. zemalja. Uz uspješno poljodjelstvo, ima i razmjerno razvijenu ind. i uslužne djelatnosti, os. turizam. U posljednjem desetljeću XX. st. tržište je liberalizirano, dok je velik dio drž. poduzeća privatiziran. Te je procese pratila i velika deagrarizacija stanovništva (1995. u poljoprivredi zaposleno 55% radnog stanovništva, 2005. g. 19%) i preseljivanje iz sela u gradove (na obali). Najznačajnija poljodjelska područja su dolina r. Medjerde (pšenica, ječam), obalna nizina oko Bizerte, Tunisa i rta Bon (agrumi, grožđe, povrće), u pokrajini Sahel (između gradova Sūsah i Şafāqis; masline i bademi) te u oazama na J (datulje). Strateška poljoprivr. kultura je maslina; na o. 1,6 mil. ha (o. 20% svj. površina pod maslinama) zasađeno je o. 56 000 stabala s godišnjim urodom od 745 000 t maslina; u o. 1440 uljara godišnje se proizvede oko 173 000 t maslinova ulja (2. u svijetu, odmah nakon Španjolske) od kojih se 2/3 izveze (40% vrijednosti ukupnog poljoprivr. izvoza i 5% vrijednosti ukupnog izvoza). Maslinarstvo ima i veliku ekološku važnost u sprječavanju širenja pustinja. Poljoprivr. proizvodnju ograničavaju česte suše i ograničene mogućnosti natapanja (o. 4000 km2 natapanih njiva i trajnih nasada, os. na S) tako da se dio hrane i uvozi. U sušnoj unutrašnjosti razvijeno je stočarstvo (ovčarstvo, kozarstvo, govedarstvo), oko većih gradova peradarstvo. Ribarstvo ugl. za domaće potrebe (o. 85 000 t godišnje). Od rudnih bogatstava T. ima zalihe nafte i zemnoga plina (manje nego susjedne zemlje) koje su otkrivene 1964. (na krajnjem J), a danas se vade iz brojnih manjih polja na jugu (al-Burma, ad Dūlāb), s od Şafāqisa i u priobalnom moru (Hammametski i Qābiski zaljev). Godišnje se proizvede o. 3,3 mil. t nafte i oko 2,6 mlrd m3 plina za vlastite potrebe (plin se i uvozi). T. je 5. proizvođač fosfata na svijetu (8,2 mil. t; najviše kalcijeva fosfata; okolica Qābisa), proizvodi u značajnijim količinama sol (1,1 mil. t), a u manjim količinama željeznu rudu (206 400 t), gips (113 000 t), cink (15 700 t) i olovo (8400 t). U posljednjih 20-ak godina nastoji se privatizirati sektor industrije i privući strana ulaganja otvaranjem slobodnih carinskih zona. Više od pol. industrije koncentrirano je u Tunisu i okolici, ostala središta su veći gradovi. Najznačajnija je tekstilna (čini polovicu ukupnog izvoza; odjeća, pređa, sagovi, kožarski proizvodi), slijede prehr., ind. građev. materijala, strojogradnja, kovinska, automob., kem. i petrokem., crna metalurgija (65 800 t čelika godišnje) i keramička ind. T. je značajna turist. zemlja, 6,4 mil. stranih turista 2005. g. (2. u Africi, nakon Južnoafr. Republike sa 17% udjela) i zaradom od 2 mlrd. USD. Gl. turist. središta: Hammamet, Monastir, Djerba i Tunis. T. ima razmjerno malen vanjskotrgovinski deficit koji pokriva prihodima od turizma i dotacijama radnika iz inozemstva. Gl. vanjskotrgovinski partneri: Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska.
BNP (2006): 33,3 mlrd USD
Udio BNP-a po sektorima (2006): poljoprivreda 13%, industrija 31%, usluge 56%
Udio zaposlenih po sektorima (2005): poljoprivreda 19%, industrija 32%, usluge 49%
Nezaposlenih (2006): 14%
Inflacija (2006): 4,6%
Realan rast gospodarstva (2004): 5,8%
Uvoz (2006): 13,9 mlrd. USD
Izvoz (2006): 11,6 mlrd. USD
Povijest

El Djem, amfiteatar

velika džamija i minaret u Tunisu

Sufetla, ostaci hrama

Sidi Ogba, Velika džamija
Uzmorje današnjega T. poznato je od vremena feničkog naseljivanja i osnivanja Kartage (←IX. st.). Istodobno su unutrašnjost zemlje naseljivala berberska nomadska plemena. Po završetku III. punskoga rata (←149. do ←146) to je područje romanizirano, ulazi u sastav rim. provincije Afrike. Zapažena je uloga u počecima kršćanstva (djelovanje Tertulijana, Ciprijana, Augustina i dr.). U V. st. područje T. zauzimaju Vandali, a u VI. st. Bizant. U unutrašnjosti starosjedilački Berberi nakon osvajanja Arapa (VII. st.) postupno primaju islam. U IX. st. T. ulazi u sastav sjevernoafr. države koju je utemeljio Ibrahim ibn-al-Aglab; poč. X. st. potpada pod vlast dinastije Fatimida. God. 972. fatimidski namjesnik osnovao je domaću dinastiju Zirida i samostalno zavladao. Vlast Zirida svrgnuli su 1148. Normani sa Sicilije (Roger II.); od 1160. T. dospijeva pod vlast almohadskih kalifa sa sjedištem u Maroku. Od XIII. st. Tunisom vlada domaća dinastija Hafsida, to je doba gosp. i kult. procvata. Od 1535. hafsidski vladari, pod prijetnjom osman. napada, postaju španj. vazali. God. 1570. T. zauzimaju Osmanlije; voj. udarom 1590. vlast preuzima bej, koji tek formalno priznaje vlast sultana. Vlast bejeva u T. trajala je do poč. XVIII. st. Tijekom toga vremena tuniska je obala snažno uporište gusara koji svojim napadima ugrožavaju plovidbu zap. Sredozemljem. Od druge pol. XVIII. st. u T. djeluje nekoliko franc. trg. naseobina. Franc. utjecaj os. jača nakon obnove osman. vlasti u Libiji, nakon čega su tuniski bejevi prisiljeni osloniti se na franc. potporu. God. 1881. Francuzi su zauzeli T. i prisilili beja Muhameda VI. (1859–82) na prihvaćanje franc. protektorata, preciziranog konvencijom u Marsi 1883. Tur. vlada nije formalno priznala franc. protektorat (do 1923), ali je 1910. s Francuskom sklopila sporazum o razgraničenju između područja Tunisa i Tripolitanije. Od poč. XX. st. jača nac. pokret u Tunisu, kojemu je cilj neovisnost zemlje. God. 1920. osnovana je nacionalna stranka Destour (Ustavna stranka, vođa Abdelazis Thâalbi) s programom demokratsko-ustavnih reformi i s ciljem ravnopravnog sudjelovanja Arapa u upravnom sustavu zemlje; 1934. utemeljena je Nova ustavna stranka (Neo-Destour, vođa → Habib Burgiba), koja je težila u nacionalni pokret Tunižana uključiti najšire slojeve. Godine 1942. Tunis su okupirali Nijemci; oslobođen vojnom intervencijom anglo-američkih snaga u svibnju 1943. God. 1946. T. u sklopu Franc. unije dobiva status “pridružene države”; 1947. ustrojeno je ministarsko vijeće. Neovisnost T. proglašena je 1956, a T. postaje ustavna monarhija; dotadašnji bej Muhamed al-Amin (vladao 1943–57) uzima naslov kralja Tunisa. Iste god. održani su opći izbori, na kojima je Nac. fronta dobila sva zastupnička mjesta, a Burgiba je imenovan prvim predsjednikom vlade. Nakon ukinuća monarhije (1957) izabran je za prvoga predsjednika republike. Godine 1963. posljednje franc. voj. postrojbe napustile su T. Od siječnja 1963. faktički postoji jednostranački sustav, a Nova ustavna stranka preimenovana je u Ustavnu socijalističku stranku. Godine 1974. Burgiba je proglašen doživotnim predsjednikom stranke i predsjednikom države. Kad su 1978. sindikati proglasili generalni štrajk, u zemlji je uvedeno izvanredno stanje. Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima 1981. vladajuća Ustavna socijalist. stranka ponovno je osvojila sva mjesta. Oporba nije priznala regularnost održanih izbora. Godine 1987. predsjednik vlade Zin el-Abadine Ben Ali smijenio je Burgibu (proglašen nesposobnim za obnašanje predsjedničke dužnosti) i preuzeo vlast; za predsjednika je ponovno izabran 1989, 1994, 1999. i 2004. Tijekom masovnih demonstracija početkom 2011. režim Ben Alija je srušen, provedeni su izbori za ustavotvornu skupštinu, najviše zastupnika dobio je umjereni islamistički pokret Ennahda. U prosincu 2011. za predsjednika države izabran je bivši disident i borac za ljudska prava Moncef Marzouki. Nakon predsjedničkih izbora potkraj 2014. novi je predsjednik postao Béji Caïd Essebsi.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: