 |
|
| Službeni naziv: | Republika Turska; Türkye Cumhuriyeti |
| Površina: | 779 452 km2 (europski dio 23 764 km2 |
| Stanovništvo | (procj. 2007): 75 863 600 (97 st./km2); 60% gradsko |
| Glavni grad | Ankara, 3 642 000 st. (procj. 2007) |
| Upravna podjela | 81 provincija |
| Službeni jezik | turski |
| Valuta | turska lira (TRY) = 100 kuruša; do 1. I. 2005. stara turska lira (TRL); 1 TRY = 1 000 000 TRL |
Turska, država u jugoist. Europi i jugozap. Aziji, graniči s Grčkom i Bugarskom na SZ, Gruzijom na SI, Armenijom, Azerbajdžanom i Iranom na I, Irakom na JI i Sirijom na J; ima 7200 km morske obale.
Prirodna obilježja
Kapadocija
Istanbul, panorama
Marmaris
Izmir, sahat-kula
Istanbul, Bospor
Geološki i morfogenetski najveći dio teritorija T. pripada mladom alpsko-himalajskom ulančanom sustavu koji u T. ima gl. smjer Z–I i koji je reljefno i geološki složen te tektonski općenito vrlo aktivan (potresi 1970, 1976, 1983, 1999; aktivni i ugasli vulkani). Manji dio T. (o. 3% površine) nalazi se u jugoist. Europi, na području ist. Tracije. Nju čini prostrani valoviti ravnjak uz donji tok r. Marice (granica prema Grčkoj) koji se prema SI izdiže u gorje Istranca (najviši vrh 1031 m), a prema J u Tekir Dağ. Europski dio T. odijeljen je od azijskoga morskim prolazima Bosporom i Dardanelima te Mramornim morem koji zajedno tvore strateški važan tzv. Turski prolaz. Jezgru az. dijela T., koji obuhvaća Malu Aziju (pov. i suvr. naziv za Anatolijski poluotok) i dio Armenskog visočja čini Anatolijska visoravan na visinama od 800 m (Z) i 1500 m (I). Visoravan je duga o. 1500 km i široka do 600 km, građena od metamorfnih stijena koje prekrivaju neogeni marinski sedimenti i vulkanske stijene (JI). Karakteriziraju je strma osamljena gorja (ugasli vulkani; Erciyaş 3916 m) između kojih se prema moru otvaraju široke doline. U plitkim bazenima juž. dijela, bez otjecanja, nalaze se slana jezera (Tuz, Egridir, Beyşehir) i močvare. Na S visoravan obrubljuje Pontsko gorje, koje se sastoji od nekoliko planinskih lanaca što se strmo izdižu iznad obale Crnoga mora (Kaçkar, 3937 m), građenih od metamorfnih i sedimentnih stijena različite starosti. Zap. ogranci Pontskoga gorja potopljeni su u Mramornome moru (otoci Marmara, Imrali i dr.). Na jugu Anatolijsku visoravan obrubljuje mladi gorski sustav Toros ili Taurus (Demirkazik, 3910 m), koji se od Z prema I dijeli na Likijski Toros, Kilikijski Toros, Jugoist. Toros i gorje Amanos (na granici sa Sirijom) i Armenski ili Kurdski Toros gdje se nalazi najviši vrh T. Ağri ili Ararat (5165 m). J od Armenskoga Torosa nalazi se prostrana kotlina s najvećim tur. jezerom Van. Između Armenskoga Torosa i Pontskoga gorja nalazi se Unutrašnji ili Sjev. Toros ispresijecan riječnim dolinama (Kilikijska vrata). U jugoist. podnožju Torosa nalazi se prostrana i plodna Adanska ili Kilikijska nizina, građena od šljunkovitih i glinovitih nanosa rijeka Seyhan i Ceyhan. I od Kilikijske nizine, uz granicu sa Sirijom, prostire se blago valoviti ravnjak, dio Arap. ploče s visinama 300–800 m. Unatoč činjenici što je gotovo u cijelosti poluotočna zemlja, T. ima slabo razvijenu obalu, s izuzetkom obale Egejskoga mora koja je ugl. nastala tektonskim spuštanjem i oblikovana potapanjem riječnih dolina. Unatoč poluotočnom smještaju, veći dio T. ima kontinentalnu klimu (veći dio unutrašnjosti i eur. dijela). Uza sredozemnu i egejsku obalu prevladava sredozemna klima, uz crnomorsku vlažna suptropska. Količina oborina smanjuje se od 600 do 800 mm na Z do 200–300 mm u ist. Anatoliji; na crnomorskoj obali 700–1300 mm, sjev. pristranci ist. Pontskoga gorja i do 2450 mm (Rize). Na Anatolskom ravnjaku prosj. siječanjska temp. je -5–0 °C, a prosj. srpanjska 16–22 °C; u crnomorskome primorju prosj. siječanjska temp. je o. 7 °C, a prosj. srpanjska o. 22 °C, dok su u egejskom, mramornom i juž. primorju sr. siječanjske temp. o. 10 °C, a sr. srpanjske o. 25 °C. Krajnji istok T. ima izrazito kontinentalna obilježja s oštrim zimama (prosj. siječanjska temp. od -8 do -15 °C) i vrlo malo oborina (200–600 mm). Sve važnije tekućice izviru u planinskom okviru koji okružuje Središnju T. u kojoj nema otjecanja prema moru; brojna jezera od kojih su najveća slana jezera Van (3714 km2, na 1650 m n.m.) i Tuz (2500 km2). Najvažnije tekućice crnomorskoga slijeva: Sakarya (650 km), Kizil (1182 km), Yeşil i Çoruh, slijeva Mramornoga mora Simav, egejskoga slijeva Gediz (320 km), Menderes (584 km) i Meriç (Marica), i sredozemnoga slijeva Göksu, Seyhan i Ceyhan (509 km), dok su vrlo značajne i rijeke Eufrat (Firat, 2700 km, 1200 km u T.) i Tigris (Dicle, 1899 km, 520 u T.) koje izviru na Torosu i utječu u Perz. zaljev, te rijeke Kura (Kurucay) i Araks (Aras, 1072 km, 400 km u T.) koje utječu u Kaspijsko jezero. Manje rijeke ljeti većinom presuše. Veće rijeke iskorištavaju se za natapanje i dobivanje el. energije. Najveći je projekt Jugoist. Anatolija na Eufratu i Tigrisu – 22 brane i 19 hidroelektrana. Uz obale Sredozemnoga i Egejskoga mora prevladava sredozemna vegetacija (garig, makija i borove šume), dok je crnomorska obala prekrivena bjelogoričnim i miješanim šumama bukve, graba, kestena, smreke, hrasta i bora. Najviše vrhove Torosa prekrivaju šume jele i libanonskoga cedra iznad kojih su planinski pašnjaci i goleti. Anatolijsku visoravan prekrivaju stepe djelomično pretvorene u obradive površine. Šume zauzimaju oko 1/4 ukupne površine Turske.
Stanovništvo
Većinu stanovnika Turske čine Turci (oko 85%), slijede Kurdi (12–20%, većinom na jugoistoku), Arapi (1,8%), Čerkezi (0,3%), Turkmenci (0,3%), Gruzijci (0,2%), Armenci (oko 30 000), Židovi, Grci i dr. (0,4%). Turci govore tur. jezikom koji je službeni, pišu latinicom; još se upotrebljavaju kurdski, arapski i drugi jezici manjina. Prosječna gustoća stanovništva oko 100 stanovnika/km2 s regionalnim razlikama. Najnaseljenija su primorja Egejskoga i Crnoga mora te Kilikijska nizina, dok su slabije naseljeni jug i unutrašnjost (30–50 st./km2), a istok je mjestimice demografski pust (do 30 st./km2). Stupanj urbanizacije je o. 60%. Veći gradovi s više od 500 000 st. (procj. 2007): Istanbul (10 291 100 st., metropolitansko područje 12 249 500 st.), Ankara (3 641 900 st), Izmir (2 615 600), Bursa (1 504 800), Adana (1 294 500), Gaziantep (1 136 300), Konya (932 600), Antalya (827 600), Diyarbakir (687 000), Mersin (641 100) i Kayseri (614 400). Sve je izraženiji porast gradova i depopulacija ruralnih prostora. U milijunskim gradovima karakterističan je razvoj neplanskih, “divljih”, velikih siromašnih četvrti poput slamova u Južnoj Americi koji se u Turskoj nazivaju gecekondu. Porast stanovništva Turske, iako još uvijek velik (prirodni prirast iznosi oko 10‰ u odnosu na 17‰ u 1996. godini), sve je sporiji zahvaljujući u prvom redu smanjenju stopa rodnosti (oko 16‰; 1996. godine 22‰). Stopa smrtnosti je oko 6‰, zbog općenitog poboljšanja zdravstvene zaštite, dok je stopa smrtnosti dojenčadi još uvijek visoka (oko 38‰). Visoka stopa smrtnosti dojenčadi i loša zdravstvena zaštita karakteristične su za ruralne krajeve i siromašne gradske četvrti (gecekondu). Značajna emigracija u zemlje Zapadne Europe (posebice Njemačku), Libiju i Saudijsku Arabiju karakteristična za razdoblje 1960–80. danas je u velikoj mjeri smanjena. Tursko je društvo mlado, 1/4 st. mlađe je od 15 g., dok je starijih od 65 g. o. 7%. Očekivano trajanje života 73 g. Prema vjeroispovijesti veliku većinu čine muslimani (99,6%), od kojih su o. 80% suniti, a o. 20% šijiti (alaviti). Manje od 0,4% čine kršćani (o. 200 000; grč. i armenski pravoslavci, rimokatolici, protestanti i dr.) i židovi (o. 20 000). Od 1928. islam više nije drž. religija; po Ustavu iz 1937, T. je građanska država, ali muslimanski svećenici imaju poseban položaj. Stupanj pismenosti o. 87% (za žene o. 80%).
Gospodarstvo
Antalya, plaža
Turska ima dinamično i složeno gospodarstvo koje je mješavina suvremene industrije i trgovine i još uvijek vrlo značajne poljoprivrede (36% zaposlenih i 11% udjela u BNP-u). Današnji razvoj gospodarstva Turske temelji se na strukturalnim reformama koje su započete 1983. značajnijom liberalizacijom tržišta i stvaranjem uvjeta za strana ulaganja. Reforme su najsnažnije utjecale na osuvremenjivanje poljoprivrede (1970-ih zaposleno 70% radnog st., 1990. 50%, 2004. 36%; višestruko povećanje proizvodnje). Strana ulaganja, posebice u ind. i financ. sektor, poticana su kroz otvaranje bescarinskih zona od 1987. u većim gradovima. No još uvijek država igra značajnu ulogu, posebice u sektoru bazne industrije, bankarstva, prometa i veza. Važna je činjenica za ukupan razvoj gospodarstva položaj T. na spoju dvaju kontinenata kao i veličina njezina unutar. tržišta. Od 1995. T. je u carinskoj uniji s EU-om, a 2005. počela je pregovore o članstvu. Najveći problemi ostaju razmjerno velika stopa nezaposlenosti (o. 10%), stopa inflacije (o. 10%) kao i stalna unutar. polit. previranja. T. je vrlo značajan proizvođač hrane; proizvodnja žitarica, posebice u unutrašnjoj Maloj Aziji i u Traciji; uzgoj pšenice (17,2 mil t, 8. u svijetu s 4,4% svj. proizvodnje), ječma (7 mil. t, 5. u svijetu s 10,4%), u manjoj mjeri riže (600 000 t, na JI) i zobi (250 000 t, 13. u svijetu); uz Crno more uzgoj kukuruza. Za izvoz i domaće tržište važan je uzgoj povrća (s 10 mil. t 3. u svijetu po proizvodnji rajčica), mahunarki, krumpira (4 mil. t; 14. u svijetu) i luka (2,3 mil. t; 3. u svijetu), posebice uz egejsku i sredozemnu obalu, te u Traciji. T. je važan proizvođač voća; agrumi, jabuke (2,6 mil. t; 4. u svijetu), kruške (460 000 t; 6. u svijetu), šljive (220 000 t; 5. u svijetu), breskve (510 000 t; 5. u svijetu), marelice (860 000 t; 1. u svijetu s 25%), prije svega uz egejsku i sredozemnu obalu. T. je i velik proizvođač smokava (285 000 t; 1. u svijetu s 35%), grožđica i orašastih plodova: lješnjaka (Crnomorsko primorje najvažnije je područje uzgoja lješnjaka na svijetu; ukupna turska proizvodnja iznosi 625 000 t, što je 74% ukupne svj. proizvodnje), oraha (150 000 t; 3. u svijetu), kestena, pistacija (60 000 t; 3. u svijetu) i badema (45 000 t; 10. u svijetu). Od industr. biljaka najvažniji je uzgoj pamuka (907 000 t vlakana, 6. u svijetu s 4,8%) koji se uzgaja oko Izmira i u Kilikijskoj nizini, duhana (193 mil. t., 6. u svijetu) u Traciji, uz egejsku i crnomorsku obalu, uljarica (suncokret, sezam, lan), maslina (850 000 t; 4. u svijetu) te šećerne repe (15,2 mil. t; 6. u svijetu). U ist. dijelovima crnomorske obale uzgaja se čaj (215 000 t, 7. u svijetu), a u unutrašnjosti, pod drž. nadzorom, mak. O. 1/10 st. bavi se stočarstvom, os. na Anatolijskoj visoravni, gdje je razvijeno ovčarstvo (25,4 mil. komada) i govedarstvo (9,9 mil.) te u manjoj mjeri kozarstvo i devarstvo. Ribarstvo je važno uz cijelu obalu, a posebice u Mramornome moru; ulov ribe o. 600 000 t godišnje. T. ima znatna rudna bogatstva, značajna su nalazišta željezne rude (3,88 mil. t), kroma (688 tis. t; 6. u svijetu), boracita (borov mineral koji se koristi u proizvodnji brusnog papira; 2 mil. t., 1. u svijetu s 40%), magnezita (2,3 mil. t; 3. u svijetu), barita, boksita, cinka, srebra, stroncija, volframa. Kod grada Eskişehira nalazi se jedno od najvećih nalazišta plovućca na svijetu (mineral sepiolit). Od fosilnih goriva najvažniji je smeđi ugljen (60 mil. t; 7. u svijetu) koji se ugl. kopa na Z zemlje; manji rudnici kamenog ugljena koji se prerađuje u koks za TE. Na JI se nalaze manja nalazišta nafte i zemnoga plina. Veliko plinsko polje otkriveno je 1996. na dnu Mramornoga mora. Ukupna proizvodnja nafte iznosi 2,2 mil. t (2005), a zemnoga plina 484 mil. m3 (2005). Preko T. prolaze dvostruki naftovod iz Kirkuka u Iraku do Dörtyola u Kilikijskoj nizini, kao i naftovod Baku (Azerbajdžan)–Tbilisi–Ceyhan (Kilikijska nizina) izgrađen 2006. koji služi za izvoz kaspijske nafte na svj. tržište. Najvažnije industr. grane: tekst. i ind. obuće, koje ostvaruju o. 40% cijelog izvoza i zapošljavaju 1/3 industr. radnika. Središta tekst. ind. su Istanbul, Izmir, Bursa, Denizli, Adana i dr. Izrada sagova ima dugu tradiciju (središta Hereke, Kula, Kayseri, Milas, Uşak, Isparta, Kars). Značajna je crna metalurgija (21 mil. t čelika; 11. u svijetu) i s njom povezana metaloprerađivačka ind. (strojogradnja, automob., vojna i dr.). U automob. ind. dominiraju tri velika poduzeća (Tofaş-Fiat, Oyak-Renault i Otosan-Ford). Sve veću važnost ima elektron. i elektrotehn. ind., os. proizvodnja bijele tehnike. T. je među prvih 12 zemalja u svijetu po proizvodnji hladnjaka i zamrzivača, perilica za rublje i televizora. Važne industr. grane još su prehr., petrokem., farmaceutska, ind. građev. materijala, os. cementa (33 mil. t; 10. u svijetu). Turizam je u posljednjih 20 g. jedna od gosp. grana koje se najbrže razvijaju; 1995. g. 7,7 mil. stranih turista, 1997. g. 9 mil., 2004. g. 16,8 mil., 2005. g. 9. u svijetu s 20,3 mil. stranih turista i 8. prema zaradi s 18,2 mlrd. USD. Najznačajniji je masovni turizam na egejskoj (Ayvalik, Izmir, Cesme, Kusadasi, Bodrum) i sredozemnoj obali (Marmaris, Fethiye, Antalya, Alanya), povezan s brojnim arheol. spomenicima u bližem zaleđu, dok je najposjećeniji još uvijek Istanbul. Unatoč rastu vrijednosti izvoza, T. ima negativnu vanjskotrgovinsku bilancu ponajprije zahvaljujući uvozu energenata i suvr. strojeva. Gl. vanjskotrgovinski partneri: Njemačka, Rusija, Italija, Francuska, SAD, Kina, Španjolska, Iran.
BNP (2006): 358,5 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2006): poljoprivreda 11%, industrija 29%, usluge 60%
Udio zaposlenih po sektorima (2004): poljoprivreda 36%, industrija 23%, usluge 41%
Nezaposlenih (2006): 10%
Inflacija (2006): 9,8%
Realan rast gospodarstva (2005–06): 5%
Uvoz (2006): 120,9 mlrd. USD
Izvoz (2006): 85,2 mlrd. USD
BNP (2006): 358,5 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2006): poljoprivreda 11%, industrija 29%, usluge 60%
Udio zaposlenih po sektorima (2004): poljoprivreda 36%, industrija 23%, usluge 41%
Nezaposlenih (2006): 10%
Inflacija (2006): 9,8%
Realan rast gospodarstva (2005–06): 5%
Uvoz (2006): 120,9 mlrd. USD
Izvoz (2006): 85,2 mlrd. USD
Povijest
(→ Osmansko Carstvo)
mauzolej K. Atatürka u Ankari
Ankara, tvrđava
Efez
Povijest moderne Turske započinje s danom 20. I. 1921, kada je proglašena republika, što je potvrdio turski parlament 29. X. 1923, a za glavni grad izabrana je Ankara. Za prvoga predsjednika Republike Turske izabran je Mustafa Kemal-paša, koji je tu dužnost obnašao do 1938. Godine 1934. Kemal-paši nadjenut je nadimak → Atatürk (“Otac Turaka”). Tijekom njegova predsjedničkoga mandata započete su opsežne političke, gospodarske i društvene reforme kojima se Turska preobrazila u svjetovnu državu. Reforme su izvršene na temelju ustava prihvaćenog u parlamentu 20. IV. 1924. Godine 1925. ukinuti su vjerski redovi, islamski sudovi te je zabranjeno nošenje fesa; 1928. arapsko je pismo zamijenjeno latinicom, a 1934. žene su dobile pravo glasa na izborima. Građansko pravo usklađeno je prema švicarskom modelu, a kazneno pravo prema talijanskomu. Kemal-paša uveo je i politiku državnoga nadzora nad gospodarskim razvitkom. Iako su vlasti nastojale što brže modernizirati državu, taj je proces išao dosta sporo, o čemu svjedoči i činjenica da je do 1946. Kemal-pašina Republikanska narodna stranka bila jedina dopuštena politička stranka. Unatoč pokušaju Alija Fethija Okyara, čelnika Liberalne republikanske stranke, da uvede višestranački sustav, pokušaj nije uspio jer je ta stranka raspuštena 1930. Tijekom II. svjetskoga rata Turska je zadržala neutralnost, iako je potpisala mirovni ugovor s Njemačkom. Tek u veljači 1945. Turska je simbolički objavila rat Njemačkoj i Japanu. Od 1945. započinje njezino zbližavanje sa savezničkim silama, posebice sa SAD-om, od kojega je dobivala znatnu vojnu i gospodarsku pomoć. Nakon što je turska vojska 1950. sudjelovala u sastavu mirovnih snaga UN-a u Korejskom ratu (1950), godine 1952. primljena je u punopravno članstvo NATO-saveza. God. 1953. Turska je bila supotpisnica Balkanske antante, 1955. priključila se Bagdadskom paktu, a uskoro i Organizaciji europske ekonomske suradnje (OEEC). U cijelom tom razdoblju u državi je postojala jaka tradicionalistička islamistička politička struja pa je premijer → Adnan Menderes (1950–60), zbog popuštanja islamističkim tendencijama, izazvao duboku političku krizu koja je bila pojačana gospodarskim neuspjesima i visokom inflacijom. Dana 27. V. 1960. predsjednik → Celâl Bayar i premijer A. Menderes uhićeni su kada je skupina od 37 nižih časnika izvršila vojni udar i na čelo države postavila generala Cemala Gürsela. On je novim ustavom iz 1961. utemeljio Drugu Tursku Republiku na osnovi kemalističkih načela i tradicije. Idućih 10 godina državom su vladale slabe i nestabilne koalicije koje su organizirale stranke od desnice (Stranka prava → Süleymana Demirela) do ljevice (Republikanska narodna stranka → İsmeta İnönüa i → Bülenta Ecevita). Godine 1971. izvršen je novi vojni udar i na vlast je došla stranka premijera B. Ecevita u koaliciji s Nacionalnom strankom spasa. U međunarodnim odnosima Turska je imala osobito zategnute odnose s Grčkom. Već 1956. započele su tursko-grčke razmirice oko Cipra, a nakratko su prekinute 1959. Kada su 1963. na Cipru izbili sukobi između turskog i grčkog stanovništva, Turska i Grčka našle su se na rubu rata koji je spriječen intervencijom UN-a. I tijekom 1970-ih na međunarodnom planu Turska je bila u vrlo zategnutim odnosima s Grčkom. To je kulminiralo 1974, kada je na Cipru izvršen vojni udar koji je potpomagala grčka vojna vlada. Zbog toga je 20. VII. 1974. turska vojska izvršila invaziju na sjeverni dio Cipra. Unutarnja kriza u Turskoj, prije svega u gospodarstvu, kao i kontinuirani sukobi s islamskim fundamentalistima doveli su 1980. do novoga vojnog udara na čelu s generalom → Kenanom Evrenom, nakon čega je proglašeno izvanredno stanje u državi. Potom su uslijedili brojni slučajevi kršenja građanskih i ljudskih prava. Godine 1982. prihvaćen je nov ustav, a na parlamentarnim izborima 1983. za turskoga predsjednika izabran je → Turgut Özal iz Domovinske stranke koji je na tom položaju ostao do 1989. Njegovo je razdoblje obilježeno snažnim gospodarskim rastom i političkom stabilnošću. Özal je ukinuo izvanredno stanje i istodobno započeo opsežne liberalne političke reforme. Stanje u Turskoj pogoršano je 1983, kada je započeo gerilski rat Kurda, predvođenih Radničkom partijom Kurdistana (PKK), čiji je cilj bio osnivanje nezavisne kurdske države. Do 1999. Turska je provodila opsežne vojne akcije u cilju slamanja kurdskog otpora, ali bez uspjeha, pa je vlada bila prisiljena primijeniti miroljubivije metode i ući u pregovore s Kurdima. Godine 2002. turska je vlada priznala određena prava nacionalnih manjina, na primjer nastavu na kurdskom jeziku, radijske i televizijske emisije na kurdskom jeziku. Osim sukoba s Kurdima, turska se vlada 1990-ih morala suočiti s političkom nestabilnošću zbog sve izraženije gospodarske krize i jačanja islamističkih stranaka. Tijekom 1990-ih na političkom čelu Turske izmjenjivale su se stranke centra. Na parlamentarnim izborima 1995. pobijedila je koalicija Domovinske stranke → Mesuta Yılmaza i Stranke pravoga puta. Za premijerku je izabrana → Tansu Çiller. U razdoblju 1996–97. premijer Turske bio je Necmettin Erbakan, čelnik islamističke Stranke blagostanja. Zbog straha vojnih struktura od mogućeg jačanja islamizma u Turskoj, vojska je prisilila Erbakana da podnese ostavku. Uskoro nakon toga Erbakanova je stranka zabranjena, ali je ubrzo obnovljena pod nazivom Stranka vrline. Novu su vladu sastavili članovi Domovinske stranke i Demokratske ljevičarske stranke koje je podržavala Republikanska narodna stranka. Zbog kršenja ljudskih prava, prije svega Kurda, te zbog teške gospodarske situacije i ciparskoga pitanja, ali i pitanja može li islamska država biti dio ujedinjene Europe, Turska nije uvrštena u krug kandidata za Europsku uniju. O jačanju islamista u Turskoj jasno govori činjenica da je na parlamentarnim izborima 3. XI. 2002. konzervativna islamistička Stranka za pravednost i razvoj (AKP), osnovana 2001, na čelu s Recepom Tayyipom Erdoğanom, osvojila 2/3 mjesta u parlamentu (363 od 550). Pobijedila i na idućim izborima 2007. i 2011, a Erdoğan je izabran za predsjednika Turske 2014.