udaraljke, idiofona i membranofona glazbala na kojima se titranje izvora zvuka postiže udaranjem. Nalaze se od najstarijih vremena u folklornoj i umjetničkoj glazbi svih naroda. Izrazito ritamska, primjenjuju se ponajprije za izvođenje ritamske podloge, zbog čega se u njih mogu svrstati svi predmeti na kojima se mogu proizvesti ritmizirani zvukovi. Neke udaraljke služe za signaliziranje i dojavljivanje. Zbog neparnih parcijalnih tonova zvuk udaraljki često je bliži šumu nego tonu. Na nekim se udaraljkama (bubnjevi, činele, trokutić, tamtam, kastanjete, tamburin i sl.) proizvode tonovi neodređene visine, pa im se dionice bilježe samo na jednoj crti uz oznaku mjere. Na nekima (timpani) mogu se izvoditi tonovi određene visine, a neka glazbala (klavir, čelesta, vibrafon, cimbal), čiji tonski opseg obuhvaća veći dio tonskoga sustava, uz mogućnost izvođenja dijatonike, kromatike, homofonog i polifonog višeglasja, po načinu proizvodnje tonova također pripadaju udaraljkama. Od udaraljki s određenom visinom tonova, uz timpane se u simfonijskom orkestru upotrebljavaju ksilofon, zvončići, zvona, čelesta i vibrafon. Neke se mogu primjenjivati za solističku svirku, a u većoj su mjeri zastupljene u plesnim orkestrima i ritamskim sekcijama jazz sastava.