ultramontanizam (srednjovj. lat.), naziv koji se rabio u prekoalpskim zemljama za papi vjeran katolicizam, kojem je sjedište u Rimu, “s one strane brda” (ultra montes). Ultramontanisti, pobornici papinske vlasti u pitanjima investiture u XV. i XVI. st. nasuprot galikancima u Francuskoj i anglikancima u Engleskoj. Posebno značenje pojam dobiva među francuskim katolicima u XIX. st. koji zagovaraju nezabludivost pape i njegov primat nad biskupskim kolegijem i koncilom. Zastupali su ga tradicionalisti (J. de Maistre, L. de Bonard), ali i neki liberalni katolici (F. de La Mennais, Ch. de Montalembert). Prvi su u papinstvu gledali moralni autoritet protiv revolucionarnog nasilja, a drugi oslonac protiv nasilja države u vrijeme restauracije. Termin se danas više ne rabi. U pitanjima upravljanja crkvom, na II. vatikanskom koncilu prihvaćena je znatnija uloga biskupskog kolegija.