utopija (grč.), ne-mjesto, mjesto kojeg nema. Općenito, maštarija, sanjarija, izmišljotina, ali i idealno zamišljena stvarnost. Tim terminom nazvao je svoje djelo o najboljoj državi Th. More (Utopia, 1516). Slično je i djelo Grad sunca T. Campanelle (Civitas solis, 1623). Oba djela, kao i mnoga kasnija, raspravljaju o najboljem uređenju države, tj. društva zasnovanog na razumu, radu, jednakosti i solidarnosti. Premda smještena u nepostojeći svijet, takva djela redovito sadrže snažne poruke i kritike postojećeg uređenja, nepravične vlasti, otimačine i bogatstva na jednoj i siromaštva i obespravljenosti na drugoj strani. Tako u. nije bijeg iz stvarnosti, nego njezina kritika. U tom smislu i utopijsko mišljenje predstavlja istraživanje i zagovaranje ideala koji mogu biti i tendencijski korektiv stvarnosti i agensi njezina napretka prema zamišljenim uzorima. Takav su utjecaj imala i djela tzv. socijalista utopista (Saint-Simon, Fourier, Owen). Kritičari marksizma ističu i utopijski karakter toga nauka koji zamišljenu perspektivu društva soc. pravde (komunizam) povezuje sa zakonitostima društv. razvitka i revoluc. snagama koje te zakonitosti trebaju provesti, čime se utopijsko mišljenje pretvara u polit. totalitarizam. Korijeni takva mišljenja, prema njegovu gl. kritičaru K. R. Popperu (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji), nalaze se već u Platonovoj Državi, kao ideološkom i utopijskom projektu filozofske (aristokratske) vlasti nad drugim slojevima društva (građanima, obrtnicima, seljacima). Rasprava o vrijednosti utopije i utopijskog mišljenja svakako ne može biti riješena nekritičkim prihvaćenjem bilo kojeg od stajališta. U modernoj i suvr. književnosti, utopije postupno poprimaju mračna obilježja nagovještavanja budućnosti sa svrhom upozorenja na polit., ekol. i druge prijetnje. Među njima su klas. djela A. Huxleya (Vrli novi svijet) i G. Orwella (1984), za koju vrstu tzv. negativne utopije se rabi i termin – distopija.