uzvici ili usklici, vrsta riječi. Uzvik ima nesamostalno značenje (suznačna je riječ), pridružuje se rečenici: u samostalnoj upotrebi on je nerazvijena rečenica. Sastoji se od jedne riječi (a, e, i, o, u, ah, eh, ih, oh, uh, aha, ehe, oho, ohoho, ha, hja, hm, hej, oj, jao, joj, iju, ijuju, kuku, hura, bravo, bis, još…) ili od više njih. Uzvikom u užem smislu izriče ili opisuje kakvo duševno raspoloženje (radost, veselje, želja, čuđenje, divljenje, sumnjičavost, negodovanje, srdnja, strah, žalost itd.), poticanje, dozivanje i dr. Zapovjednim uzvikom ističe se saobraćajni (komunikacijski) odnos (ej, hej, oj, hajde /hajd/ajd/aj/, de/ded/dede/deder, daj/dajder/dajte…, halo, mir, tišina, dosta, bjež…, gle, eto, na, bu, iš…). Onomatopeje su uzvici kojima se oponašaju ili opisuju zvukovi (tras, cap, tika-taka, mjau, šmrc, zum…). Postoje i drugačije podjele. Zanimljiva je pojava preuzimanje uzvika iz drugih jezika, tako u nas npr. prije vaj (djelomice po lat.), fuj (iz njem.), poslije, isprva pod utjecajem nepotpuna prevođenja stripova, poslije i iz drugih izvora, wow pisano i waw izgovorno (iz engl.).