Versailleski mirovni ugovori, konferencija 1919.
Versailleski mirovni ugovori 1. Mirovni ugovor koji je 3. IX. 1783. u Versaillesu potpisala Engleska s jedne, i SAD i njegovi saveznici (Španjolska, Francuska i Nizozemska) s druge strane. Time je okončan amer. rat za nezavisnost. 2. Mirovni ugovor koji su sklopile i potpisale 28. VI. 1919. u Versaillesu Njemačka s jedne, i sile Antante s druge strane, a nakon što su Centralne sile na čelu s Njemačkom poražene u I. svj. ratu. Na strani pobjedničke Antante u radu mirovne konferencije sudjelovalo je 27 država, dok Njemačka i druge poražene sile nisu bile nazočne. Konferencijom je dominirala tzv. Velika četvorica (Big Four): Th. W. Wilson za SAD, G. Clemenceau za Francusku, D. Lloyd George za Vel. Britaniju i V. Orlando za Italiju. Kada su se rješavala pitanja Dalekog istoka, Velikoj je četvorici priključen i peti član, predstavnik Japana (N. Makino). Velika četvorica sastajala se iza zatvorenih vrata i svoje je odluke nametala plenumu konferencije koji se zapravo sastao samo sedam puta, i to kada se proglašavala neka svečana izjava. Između predstavnika Velike četvorice često je dolazilo do velikih suprotnosti i razmimoilaženja, os. u svezi s proklamacijom amer. predsj. Wilsona (23. IV. 1919) tal. narodu, u kojoj je tražio da se Italija odrekne presezanja prema Rijeci, zbog čega je tal. predsj. Orlando privremeno napustio rad konferencije. Zbog svega toga V. m. u. imali su obilježja nametnute volje sila pobjednica, a svojim su konačnim odlukama nosili klicu budućih razdora između eur. i svj. zemalja. Sam tekst mirovnog ugovora ultimativno je predložen Nijemcima. Njem. poslanstvo opiralo se potpisivanju klauzule u kojoj se ističe isključiva krivnja Njemačke za I. svj. rat. Tek kada je sastav njem. poslanstva izmijenjen, Njemačka je potpisala ugovor prema svim odredbama koje su joj i predložene, i to u “Dvorani ogledala”, u kojoj je Bismarck 18. I. 1871. proglasio Njem. Carstvo. Potpisalo ga je 26 država (Kina je uskratila svoj potpis). Prvi dio mirovnog ugovora sadržava odredbe o osnivanju Društva naroda. U drugom dijelu sadržane su obveze Njemačke: vraćanje Elzasa i Lorene Francuskoj, Belgiji se ustupa Eupen, Malmédy i Moresnet, Čehoslovačkoj Hlučný, Danskoj sjev. Schleswig, Litvi Memel, Poljskoj Poznań, Gornja Šleska i neka područja Pomorja, tzv. koridor kojim Poljska dobiva izlaz na Baltik, zatim dio ist. Pruske, a Gdańsk postaje slobodnim gradom pod polj. vrhovništvom. Austrija je priznata kao neovisna država, jednako kao i Poljska i Čehoslovačka kao nove republike. Kraljevina SHS tretirana je kao država u nastanku tako da polit.-terit. prijepori sa susjednim državama nisu riješeni Versailleskim, nego kasnijim mirovnim ugovorom (Saint-Germain-en-Laye, Trianonski ugovor). Saveznici su dobili pravo okupirati demilitariziranu Rajnsku oblast na 15 g., a za Saarsku oblast predviđen je referendum. Njemačka je izgubila 13,5% svojega teritorija i više od 10% stanovništva, smanjen je njezin voj. potencijal u naoružanju i ljudstvu, a financ. i gosp. klauzulama nametnute su joj izrazito teške obveze (isplata 126,3 mlrd. zlatnih maraka ratne odštete). Sastavni dijelovi V. m. u. jesu poslije potpisani mirovni ugovori s drugim pobijeđenim zemljama: mir s Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu (10. IX. 1919), s Bugarskom u Neuille-sur-Seine (27. XI. 1919), s Mađarskom u Trianonu (4. VI. 1920) i s Turskom u Sèvresu (10. VIII. 1920). SAD nije ratificirao V. m. u., ali je u kolovozu 1921. sklopio s Njemačkom mirovni sporazum koji je po svojim odredbama bio gotovo istovjetan s Versailleskim, ali nije sadržavao odjeljak o Društvu naroda.