veznici, vrsta riječi koje su nepromjenjive i imaju pomoćni, zavisni značaj. Služe za povezivanje dviju ili više riječi ili većih cjelina, do rečenica, također i za isticanja (pa u tom slučaju i nisu pravi veznici: I, što misliš?). Riječi koje su samo veznici nazivaju se pravim veznicima (takvi su jednostavni npr. a, ako, ali, da, ili, makar itd., i složeni npr. eda, iako, mada, premda). Određivanje vrste neke riječi povezano je s ulogom te riječi u rečenici, pa ako se upotrijebe kao veznici, veznicima (upravo nepravim veznicima) postaju upitno-odnosne zamjenice (tko, što, koji, čiji, kolik, kakav itd.), zamjenički prilozi (gdje, kad/a/, kamo, zašto itd.) i neke čestice (neka, samo, istom, još, tek). Vezničku službu obavljaju i neki skupovi riječi (budući da, kao što, ma kako, pa ipak, s obzirom na to da, stoga što, zato što itd., tako i odvojenih: ili… ili, bilo… bilo, starije budi… budi, bilo… ili itd.). Prema značenju i službi, veznici su sastavni, rastavni, suprotni, isključni, zaključni (tih se pet vrsta naziva nezavisnima), izrični, vremenski i drugi (zavisni).