Giambattista Vico
Vico, Giambattista, talijanski filozof, povjesničar i pravnik (Napulj, 23. VI. 1668 – Napulj, 23. I. 1744). Posve originalna pojava, istražujući Platona, oslonjen na F. Bacona i renesansne mislioce, dao je jedan od najznačajnijih pojedinačnih prinosa razvitku novovjekovnih humanističkih i društvenih znanosti. Djelovao je kao profesor retorike na Napuljskom sveučilištu od 1697. te od 1735. kao kraljevski historiograf Karla III. U pravu, razmatrajući povijest Rima, formulirao svojevrsnu teoriju napretka od primitivnoga do univerzalnoga prava (jus gentium). U najznačajnijem djelu Načela nove znanosti o zajedničkoj prirodi naroda (skraćeno Nova znanost; Scienza nuova, 1725–44) promatra čovjeka kao povijesno biće, što kao važan otklon od kartezijanskoga racionalizma i mehanicizma utemeljuje drugu i složeniju osnovu shvaćanja čovjeka. Sama povijest izvodi se iz ciklusa uspona i padova, od božanske faze, preko herojske do ljudske, čije pak nužno propadanje vodi novom ciklusu. Tome odgovaraju i duhovne formacije čovječanstva s posebnim dominantnim oblicima spoznaje: osjetilnom, fantazijskom i razumskom. Na ta shvaćanja, koja su poslije imala velik utjecaj na romantizam i filozofsku misao uopće, prvi su upozorili njemački mislioci Herder, Goethe i Hegel. Ostala važnija djela: O pristupu znanosti u našem vremenu; O najstarijoj talijanskoj mudrosti; O jednom principu i cilju cjelokupnoga prava.