vječnost, izvanvremensko trajanje. U filozofiji, prema idealističkim shvaćanjima, osobina onoga primarnog i nepromjenjivog (Bog, bitak, ideja) po čemu je sve što jest pojedinačno, sekundarno i promjenjivo (pojava, tvar, mišljenje). Po materijalistima, materija i svijet su vječni, a samo vrijeme dio je stvorenog svijeta, te nema nezavisnu opstojnost, pa tako ni vječnost. Po Kantu, i vrijeme i prostor međusobno su uvjetovani subjektivni zorovi. U nekim filozofijama v. je samo stalna promjena (Heraklit), ili vječno vraćanje istoga (Nietzsche). U etici, moralne se vrijednosti drže vječnim načelima, nasuprot običajima i navikama koji su promjenjivi. U teologiji, v. je atribut božanske egzistencije, ujedno i objavljene vječne istine. U suvr. filozofiji ta se tema manje razmatra, a u znanosti (npr. matematici) se razmatra kroz pojam beskonačnoga, naspram konačnoga (npr. u teoriji skupova).