vrijeme, trajanje nekog slijeda promjena; razmjer između onoga prije i onoga poslije u nekom gibanju. Uz prostor, način objektivne (vanjske) opstojnosti pojava, te način subjektivnoga (unutrašnjega) čovjekova doživljavanja pojava. Teško odrediv i ujedno ključan pojam filozofije, znanosti i samoga čovjekova razuma, tj. zajedno s prostorom aprioran uvjet čovjekova iskustva. Obično se određuje aspektualno. Najbliže vanj. (objektivnom) pojmu vremena jest astronomsko v. koje se izvodi iz razlike između dvaju opažanja položaja astron. tijela (npr. u odnosu na zvijezdu stajačicu), čime se dobiva tzv. zvjezdani dan, koji je temelj utvrđivanja kronološkog vremena (sati, minute, sekunde). Inače, čovjeku bliži pojam dana (Sunčev dan, vrijeme koje je potrebno za dva uzastopna prolaska Sunca kroz isti meridijan), nije pogodno kao jedinica vremena zbog različitog ekliptičkog položaja Zemlje. U odnosu na pokušaj utvrđivanja apsolutnog ili srednjeg vremena koje bi obuhvaćalo sve pojave suodnošenja u univerzumu, s teorijom relativiteta javljaju se shvaćanja po kojima nema vremenske istodobnosti, a samo je vrijeme četvrta dimenzija prostora. Psihološko v. razlikuje se od satnoga te u znatnoj mjeri izražava intenzitet doživljenih osjećaja. Tzv. gustoća vremena javlja se i kao izvanpersonalna kategorija, npr. kao u izrazu “vrijeme je stalo”. Odatle i pojam povijesno v. kojim se označavaju karakteristike nekih društv., kult. ili polit. pojava (epoha) u različitim vremenskim razdobljima.