aramejski jezik, jedan od semitskih jezika (u sjevernim središnjim jezicima) afro-azijske jezične porodice. Poznat je po tekstovima iz razdoblja ←X/IX. stoljeća – XV. stoljeća. Od ←VIII/VII. stoljeća postao je jezikom sporazumijevanja u Prednjoj Aziji, a kao govorni jezik potisnuo je i asirski i babilonski. U perzijskoj je ahemenidskoj državi od ←VI. stoljeća bio i službeni jezik za cijelu državu. Neka su poglavlja Staroga zavjeta (Daniel, Ezra) pisana na aramejskom, koji je imao bogatu književnost. Konačno ga je potisnuo arapski, u vremenu VII–XV. stoljeća. Staroaramejski je iz ←X–←VIII. stoljeća, klasični iz ←VII–←IV., biblijskoaramejski iz ←V–←II.; zapadnoaramejski (nabatejski iz I–III. stoljeća, palmirski iz I–III. stoljeća, samaritanski iz IV. stoljeća), mahlula (kod Damaska), istočnoaramejski (sirijski iz III–XIII. stoljeća, babilonskoaramejski iz IV–VI., mandejski iz III–VIII. stoljeća) i urmijski (kod jezera Urmija) i turabdinski (pokraj grada Mosula), novoasirski (novosirijski, ajsorski; u malim zajednicama u Iraku, Iranu, Gruziji, SAD-u i drugdje).