akademija, Platonova škola na rimskome mozaiku
akademija, zgrada Francuske akademije u Parizu
akademija (grčki), naziv za najviše znanstvene ustanove, često na nacionalnoj razini, te za specifične visoke i srednje škole (pomorska akademija, glazbena akademija, akademija likovnih umjetnosti, filmska akademija, vojna akademija). Ime akademija potječe od gaja u sjeverozapadnom dijelu Atene posvećenog heroju Akademu u kojem je Platon osnovao svoju filozofsku školu (početkom ←IV. stoljeća). Djelovanje Platonove akademije obično se dijeli na pet osnovnih razdoblja: starija akademija (platonističko-pitagorejska), srednja akademija i mlađa akademija (bliske skepticizmu), četvrta akademija i peta akademija (eklektički usmjerene). Djelovala je približno 1000 godina, a ukinuta je (529) kao poganska ustanova odredbom cara Justinijana I. U antičko doba osnivane su pod zaštitom mecena i druge akademije kao središta okupljanja znanstvenika, književnika i umjetnika (najpoznatija akademija u Aleksandriji). Tijekom srednjeg vijeka akademije su osnivane samo povremeno i to obično na vladarskim dvorovima te su nerijetko igrale važnu ulogu u pokretanju kulturnih obnoviteljskih pokreta (Karlo Veliki i palatinska akademija u Aachenu; akademija u Carigradu polovicom IX. stoljeća; Fridrik II. i akademija u Palermu). Novo razdoblje u razvoju akademija nastaje u doba humanizma i renesanse (XV–XVI. stoljeće), posebice u Italiji, gdje se akademije mogu podijeliti u dvije osnovne skupine: starije akademije koje se u prvom redu bave filozofijom i njeguju proučavanje antičke (latinski i grčki) književne baštine (Accademia Platonica u Firenci, Accademia Pomponiana u Rimu, Accademia Pontaniana u Napulju) te nešto poslije akademije usmjerene na proučavanje narodnih jezika i književnosti i na prikupljanju jezičnog blaga (Accademia della Crusca u Firenci). U istom razdoblju javljaju se i prve akademije na hrvatskom prostoru (Accademia dei Concordi u Dubrovniku, Accademia degli Animosi u Zadru). U XVII. stoljeću i dalje se akademije u prvom redu bave književnim i jezičnim radom podržavajući pritom različita literarna usmjerenja (barok, arkadizam, pseudoklasicizam) i katoličku obnovu (protureformacija). U tom razdoblju često nose bizarna simbolička imena: Accademia degli Umidi (akademija vlažnih), Accademia degli Oziosi (akademija dokonih), Accademia dei Rozzi (akademija neodgojenih), ili imena koja upućuju na njihov književni program (Accademia degli Arcadi u Rimu). Takve akademije osnivane su istodobno i u Hrvatskoj (Akademija ispraznijeh u Dubrovniku, Accademia degli Incaloriti u Zadru, Akademija slovinska u Splitu), a i u XVIII. stoljeću anakronistički se osniva još nekoliko akademija ove vrste (najpoznatija Accademia Illyrica u Splitu). U XVII. stoljeću stvara se i nov tip akademija usmjerenih na prirodoznanstvena istraživanja (Accademia dei Lincei u Rimu, Accademia del Cimento u Firenci, Académie Française u Parizu, Royal Society u Londonu, Ruska imperatorska akademija u Petrogradu). Takve se akademije, zbog loših materijalnih preduvjeta, nisu mogle osnivati u hrvatskim krajevima, a najbliža su im usporedba gospodarske fiziokratske akademije u Zadru, Splitu i Trogiru usmjerene na unapređivanje poljodjelstva. Nasuprot tome, brojni hrvatski znanstvenici bili su članovi onodobnih inozemnih akademija (Ruđer Bošković, Rajmund Kunić i dr.). U XIX. stoljeću akademije dobivaju na značenju kao središta znanstvenih djelatnosti na nacionalnoj razini s ciljem usmjeravanja znanstveno-istraživačkog rada, prikupljanja arhivske građe i kulturno-umjetničke baštine i izdavanja znanstvenih publikacija te u tom obliku djeluju i danas (npr. Austrijska akademija znanosti, Mađarska akademija znanosti, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).