čembalo

čembalo
čembalo, najvažnije žičano glazbalo s tipkama od XVI–XVIII. stoljeća, upotrebljavano u crkvenim i komornim sastavima, kao solističko glazbalo i za izvođenje basso continua. Nastalo od psaltira (cymbalum) dodavanjem mehanizma s tipkama i nazvano clavicymbalum. Prvi se put spominje 1323. (Johannis de Muris: Musica speculativa), od druge polovine XIV. stoljeća u uporabi je u zemljama zapadne Europe i pod nekim drugim nazivima, početkom XV. stoljeća i kao clavichordium. Sastoji se od duguljaste rezonantne kutije u obliku krila, koju se u početku stavljalo na stol, a poslije na vlastite noge. U kutiji je pravokutni okvir nejednakih kateta, na kojem su od hipotenuze na kraću katetu napete žice. Izvan kutije ispred kraće katete smještene su tipke, sve zajedno zvane klavijatura, kratke poluge koje drugim dijelom ulaze u sanduk istosmjerno sa žicama. Na unutarnjem kraju na njih su okomito nasađeni plosnati štapići s pomičnim jezičcem pri vrhu u koji je utaknuta trzalica (plectrum) od ptičjeg pera ili kože. Pritiskom na vanjski dio tipke njezin unutarnji kraj poleti uvis, trzalica trzne žicu i proizvede jasan, srebrenast, prilično prodoran ton nepromjenjive jačine. Taj se nedostatak pokušavalo ukloniti primjenom orguljskog načela dodavanjem posebnih žica, primjenom registara i jedne ili dviju dodatnih klavijatura, a katkad i još jedne za prebiranje nogama (clavicymbelpedal ili claviorganum). Prelaženjem pri sviranju s jedne klavijature na drugu postiže se različita jačina i boja tona i omogućuje plastičnije isticanje vodećega glasa. Miješanje tonova onemogućava posebni sustav prigušivača. Tonski opseg glazbala s vremenom je povećan – od 3 oktave (F-g2) oko 1500. godine, za dva je stoljeća proširen do 5 oktava (1G-f3). U početku su žice bile od ovčjeg crijeva, bakra ili mjedi, poslije od čelika. Svojedobno su bila raskošno urešavana (rezbarije, inkrustacije, slike čuvenih majstora na poklopcu i obodu sanduka). Najstarije sačuvano čembalo proizvedeno je u Rimu 1521. (čuva se u South Kensington Museum u Londonu). Mnogo se majstora u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj istaknulo izrađivanjem čembala, a za nj je stvorena i golema literatura. Svoj položaj u europskoj glazbi potkraj XVIII. stoljeća čembalo prepušta klaviru, no u novije se vrijeme ponovno proizvodi u Europi i Americi, mnogo se glazbenika specijaliziralo za sviranje na njemu, opet se uvelike primjenjuje u izvođenju i snimanju na nosače zvuka glazbe iz razdoblja baroka i rokokoa, a svoje mu zamisli često povjeravaju i skladatelji našega vremena.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: