bugarska književnost. Istodobno s počecima slavenske pismenosti javlja se i bugarska književnost. Posao Ćirila i Metoda nastavili su sv. Kliment; Naum, Gorazd i episkop Konstantin, autor djela Poučiteno evangelie. Vrijeme vladavine cara Simeona (893–927) smatra se “zlatnim dobom” stare bugarske književnosti. To je vrijeme kada djeluju Joan Egzarh, autor Šestodneva, prezbiter Georgi i Černorizac Hrabar. U X. stoljeću se pojavljuje bogumilstvo, protiv kojega svojim besjedama snažno ustaje prezbiter Kozma. U XI. stoljeću pismenost se čuva jedino u manastirima. U to doba razvija se apokrifna i legendarna književnost s pripovijestima o Akiru, Joasafu i Varlaamu, a prisutna je i Aleksandrida i Trojanska pripovijest. U XVI. stoljeću za Ivana Aleksandra (1331–71) bugarska književnost doživljava nov procvat, tzv. srebrno doba. Poznata književna djela iz tog razdoblja jesu Kuklenski pesnivec; Ivan-Aleksandrovo četveroevanđelje; Ivan-Aleksandrovi zbornici i Manasijeva kronika. Vodeća ličnost je patrijarh Evtimije, koji piše utjecajna religiozna djela, posebice žitije, a uz njega se ističu Grigorij Camblak, Konstantin Kostenečki i Vladislav Gramatik, autor prve bugarske umjetničke pripovijetke. U XVI., XVII. i XVIII. stoljeću vrlo su važnu ulogu u afirmiranju svjetovne književnosti i narodnog jezika imali zbornici, tzv. damaskini, s vjersko-poučnim sadržajem i povijesnom građom, a jedan je od najznačajnijih pisaca damaskina Josip Bradati. Uvod u razdoblje novobugarske književnosti predstavlja knjiga Pajsija Hilendarskoga Istorija slavjanobulgarskaja (1762), a počeci preporoda obilježeni su i djelovanjem Sofronija Vračanskoga, autora knjige Nedjeljnik. Moderna bugarska književnost razvija se uz buđenje nacionalne svijesti te afirmaciju novobugarskog jezika. Kao prvi svjetovni pisac javlja se Petar Beron, čija će početnica Riben bukvar (1824), kao i neka djela Vasilija Aprilova, snažno utjecati na književni razvoj i didaktičku poeziju prve polovice XIX. stoljeća. Neofit Rilski piše prvu gramatiku bugarskog jezika, Najden Gerov prvi rječnik bugarskog jezika, a Neofit Bozveli poznato djelo Mati Bolgarija. Prvi značajniji pisci su Dobri Čintulov, Petko R. Slavejkov i Georgij S. Rakovski. Hristo Botev piše iznimno popularnu revolucionarnu liriku. Ljuben Karavelov autor je prve moderne novele, a Vasil Drumev prvog romana (Nesretna porodica, 1860) i drame (Ivanko). Nakon oslobođenja (1877/78) vodeće književno ime je Ivan Vazov, autor brojnih djela u svim književnim žanrovima, za kojim slijede Todor Vlajkov, Mihalaki Georgiev, Konstantin Veličkov, Stojan Mihajlovski, Anton Strašimirov, Georgi Stamatov, Kiril Hristov i Aleko Konstantinov. Potkraj stoljeća Kiril Kristev pokreće časopis Misao, koji okuplja najistaknutije bugarske pisce. Jedan je od prvih značajnijih pjesnika Penčo Slavejkov, nakon kojeg započinje razdoblje bugarskog simbolizma s lirikom Peje K. Javorova, Nikolaja Lilieva, Teodora Trajanova, Dimča Debeljanova, Nikole Rakitina, Emanuila Pop-Dimitrova, Ljudmila Stojanova, Hriste Jasenova, Georgija Mileva i Dore Gabe. Između dvaju ratova i nakon 1945. pjesništvo uglavnom napušta simbolističku orijentaciju (I. Hristov, I. Mirčev, J. Stubel, Dimitar Panteleev, Atanas Dalčev, Elisaveta Bagrjana), a česti su ratni te revolucionarni motivi (Asen Razcvetnikov, Nikolaj Marangozov, Lačezar Stančev, Bogomil Rajnov). Kao dramski autori afirmirali su se Petko Todorov, Račo Stojanov, Matei Ikonomov, Stefan Savov i Stefan Kostov. U suvremenoj bugarskoj prozi učestalo se opisuje seoski život, kao i događaji iz bugarske povijesti. Među autore važnijih proznih opusa ubrajaju se Elin Pelin, Jordan Jovkov, Stilian Čilingrinov, Dobri Nemirov, Georgi Rajčev, Nikola Rajnov, Dimitar Šišmanov, Konstantin Konstantinov, V. Vladikin, Ana Kamenova, Angel Karalijčev, Svetoslav Minkov, Fani Popova-Mustafova, Orlin Vasilev, Georgi Karaslavov, Ilija Volen, Emil Koralov i Stojan Daskalov, a svjetski ugled imaju djela Dimitra Dimova i Dimitra Taleva.