češka umjetnost. Značajna ostvarenja češke umjetnosti mogu se pratiti od pokrštavanja Čeha u IX. stoljeću (kamene crkvice rotunde u Levom Hradecu i prvotna crkva sv. Víta u Pragu). Crkve bazilikalnog tipa, samostani i opatije, burgovi i utvrde, slikarstvo, iluminirani rukopisi i kiparstvo tijekom XI., XII. i XIII. stoljeća romaničkih su stilskih osobina. Gotika iz Francuske prodire tijekom XIII. stoljeća (prvi graditelj prvostolnice sv. Víta u Pragu je Matija iz Arrasa. Izgradnju nastavljaju Petr Parléř sa sinovima i sljedbenicima. Ostvaruju monumentalni arhitektonski i kiparski opus realističkih obilježja. U doba gotike postoji znatna slikarska djelatnost koja je u XIV. stoljeću pod talijanskim utjecajem (→ Tommaso da Modena). Kasnogotičku tradiciju, s jakim obilježjima realizma, nastavljaju domaći slikari (Majstor Teodorik, Majstor iz Třeboňa i Nikolaus Wurmser) te mnogobrojni iluminatori (Vladislavova Biblija). Mnogobrojni su kasnogotički sakralni i profani objekti u Pragu (Vladimirova dvorana i krilo kraljevskoga dvora na Hradčanima te Barutni toranj), Kutnoj Hori (fontana iz XV. stoljeća), u Táboru, Skuteču, Brnu i drugdje. Od kraja XV. stoljeća na palačama (Schwarzenberg u Pragu), vijećnicama (Plzeň) i dvorcima (Litomyšl) vidljivi su elementi talijanske renesanse. Oznake zrele renesanse ima dvorac Belvedere u Pragu, a dekoracija dvorca Hvězda kraj Praga ima obilježja njemačke renesanse. U domaću kasnogotičku slikarsku tradiciju postupno prodiru talijanski i holandski renesansni utjecaji, slikarski se sadržaj proširuje (portreti, mrtve prirode, animalistički motivi). Uza strane slikare (Jan Sadeler, Hans von Aachen) i kipare (B. Wurzelbauer, Albert Collin – majstor monumentalne kraljevske grobnice u praškoj prvostolnici), djeluju i domaći majstori (slikar J. G. Widmann i kipari Tomáš Jaroš te Vincenc Strašryba). U umjetničkom obrtu značajni su rezultati postignuti u staklarstvu (graviranje stakla), draguljarstvu (relikvijariji i nakit, poglavito talijanske obitelji Miseroni), radovima u kovini (zvona, krstionice) i emajlu. Snažan pečat češkoj umjetnosti, napose u arhitekturi, dao je barok, koji je u prvom razdoblju, u XVII. stoljeću, pod utjecajem talijanskih graditelja koji su u Pragu gradili sakralne i profane objekte (Carlo Luragho, Domenico Martinelli). Graditelji drugoga razdoblja, u XVIII. stoljeću, postižu sakralne i profane objekte originalne sinteze gotičkih i baroknih graditeljskih i dekorativnih elemenata. Istaknuti majstori jesu: Kilian Ignàc Dienzenhofer (crkve sv. Nikole i sv. Jana te vila Amerika u Pragu), Maximilián Kaňka i članovi obitelji Luragho (Palača Kinský u Pragu) te bečki arhitekt Johann Bernhard Fischer von Erlach (Palača Clam-Gallas u Pragu, dvorci Buchlovice i Kroměříž). Rokoko dolazi do izražaja potkraj XVIII. stoljeća, uglavnom na arhitektonskim dekoracijama (pregradnja nadbiskupske palače u Pragu). U baroknom kiparstvu XVII. stoljeća prevladavaju talijanski utjecaji (Giovanni da Bologna). Tijekom XVIII. stoljeća u Češkoj rade mnogobrojni strani majstori (njemački Jan Brokoff i njegovi sinovi Ferdinand Maxmilián Brokoff i Michael Joseph te austrijski Matthias Braun koji su radili figuralnu plastiku Karlova mosta u Pragu). U drugoj polovini stoljeća češki kipari Jan i Ferdinand Prokop te Ignatz Platzer odbacuju talijanske utjecaje. U slikarstvu, uglavnom monumentalnom, postoje dva uzora: talijanski, koji slijedi Karela Škréta, i njemački, na koji se oslanja Petr Brandl. Tijekom baroknoga razdoblja nastavlja se razvoj primijenjenih umjetnosti, poglavito zlatarstva, staklarstva (mliječno i obojeno staklo), i porculanske plastike (češki majstor Dominik Auliczek). Češku arhitektura XIX. stoljeća slijedi europski eklekticizam i historicizam, a diljem zemlje intenzivno se podižu kulturni i javni objekti. Odlučan preokret nastao je u XX. stoljeću djelovanjem Jana Kotěre, utemeljitelja moderne češke arhitekture. On zastupa načela funkcionalizma, slijede ga arhitekti Josef Gočár, Otakar Novotný, Jaromir Krejcar. Socrealistička arhitektura prevladava nakon II. svjetskoga rata, a od 1960. češki arhitekti (od kojih su poznatiji: Karel Hubáček, Ján Šrámek, Martin Rajniš, Emil Přikryl, Martin Němec) projektiraju u duhu suvremenih europskih kretanja. Sredinom XIX. stoljeća vodeću ulogu u češkom javnom životu preuzima građanstvo, dolazi do snažne afirmacije nacionalnoga duha u umjetnosti. Slikari Josef Mánes i Josef Matěj Navrátil, utemeljitelji novijega češkoga slikarstva, u svoje radove unose motive iz češkoga pučkog života i prizore iz nacionalne povijesti. U drugoj polovini XIX. stoljeća znatan utjecaj na češke umjetnike, na tzv. generaciju Národnog divadla, izvršila je münchenska Akademija (Václav Brožík i Vojtěch Hynais) i pariški Salon (Jaroslav Čermák i Soběslav Hippolyt Pinkas), a u Pragu se utemeljuje umjetničko društvo Mánes, koje zagovara nacionalnu tradiciju i modernu umjetnost. U tom se društvu okupljaju pejsažisti koji slijede francuski impresionizam (Antonín Slavíček, Otakar Lebeda), Alfons Maria Mucha postao je u Parizu jedan od glavnih predstavnika simbolizma i stilizacije u duhu art nouveaua, monumentalno dekorativne kompozicije radio je Jan Preisler, a portrete Max Švabinský. Češko slikarstvo XX. stoljeća prati suvremena europska strujanja, Emil Filla, Václav Špála, Bohumil Kubišta slijede fovizam, ekspresionizam i kubizam. U Francuskoj se naturaliziraju Otakar Kubín (Coubine) i František Kupka, jedan od prvih predstavnika apstraktnog slikarstva. Od 1930. Josef Šíma, František Janoušek i František Muzika rade nadrealističke slike. Nakon II. svjetskoga rata na češke slikare snažno utječe socrealizam. Tek 1957. umjetnost Češke vraća se u suvremena europska strujanja – od lirske i geometrijske apstrakcije do strukturalnog slikarstva i videozapisa te instalacija (D. Dvorský, Jiri Grus, Václav Boštík, Jiří Kolář, Mikulas Medek, Zdeněk Sýkora, Vladimír Boudník i dr.). Kipar naturalističke orijentacije Josef Václav Myslbek, utemeljitelj češke moderne skulpture, slijedi ideje Josefa Mánesa i oblikuje monumentalne spomenike, poprsja i sakralne kompozicije. Pod njegovim i utjecajem francuskog uzora (Rodin, Maillol) oslobodila se češka skulptura ukočenog akademizma i eklekticizma i usmjeruje se prema realizmu (Jan Štursa, František Bílek, Otakar Španiel) i kubizmu (Otto Gutfreund). Nakon 1945. prevladava socijalistički realizam, a od 1960-ih češki kipari slijede suvremena kretanja (Karel Malich, Stanislav Kolíbal, Vojtech Janoušek, Kurt Gebauer, Jendra Beránek).