danska književnost. Najstariji spomenici danske književnosti sačuvani su na natpisima koji su nastajali između III. i VII. stoljeća, no pravim početkom danske književnosti može se smatrati “Gesta Danorum” (pisana između 1185. i 1222) Saxa Grammaticusa, u kojoj su skupljeni važni podaci o danskoj povijesti, kao i mnoge legende, pjesme i zapisi starih običaja. Krajem srednjega vijeka razvijale su se viteške plesne balade. Za povijest danske književnosti vrlo je važan prijevod “Novog zavjeta” Christierna Pedersena 1550. U XVII. stoljeću izdvaja se Leonora Christine Ulfeldt s memoarima i Thomas Kingo, autor brojnih duhovnih pjesama. Snažan poticaj razvoju književnosti dao je Ludvig Holberg suprotstavljajući se njemačkim baroknim utjecajima vlastitim prosvjetiteljskim i racionalističkim koncepcijama, a njegove su komedije po uzoru na Molièrea utemeljile samostalno dansko kazalište. Početkom XVIII. stoljeća snažan je utjecaj njemačke književnosti i estetike, a tu orijentaciju najbolje predstavlja Jens Baggesen. Djelovanje Nijemca Friedricha Gottlieba Klopstocka i njegova kruga primjetno je u djelu Johannesa Ewalda. Kao protuteža njemačkom utjecaju u tom se razdoblju javlja danizam. Već na samom početku XIX. stoljeća Henrik Steffens donosi u dansku književnost njemački romantizam, a uskoro se javlja i romantički bidermajerski stil, te poetični realizam. Glavni predstavnici ovih smjerova su Adam Gottlob Oehlenschläger, Nikolaj Frederik Severin Grundtvig, Bernhard Severin Ingemann, Steen Steensen Blicher, Frederik Paludan-Müller, Chrisian Winther, Meïr Aron Goldschmidt i Hans Christian Andersen, svjetski poznati pisac bajki. Važno mjesto u tom razdoblju imaju filozofski i književni spisi Sørena Kierkegaarda, koji će snažno utjecati na europske filozofe XX. stoljeća. Kazališna djela Johana Ludviga Heiberga i Heinricha Rudolfa Hertza pripremaju put realizmu, koji će dominirati od 1870, a jedan od vodećih predstavnika je Jens Peter Jacobsen, autor za sjevernoeuropske književnosti nezaobilaznog djela “Niels Lynhe” (1880). Iznimno je značajno i utjecajno književno i esejističko djelovanje Georga Brandesa, koji je zastupao naturalizam te smatrao da je zadaća književnosti odražavati vrijeme u kojem nastaje. Na prijelazu iz XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća javljaju se različita književna usmjerenja – od impresionizma, simbolizma do neorealizma, misticizma i društvene kritike, a izdvajaju se Holger Drachmann, Herman Joachim Bang, Peter Nansen, Johannes Knudsen, Karl Gjellerup, Gustav Wied, Carl Ewald i Johannes Jørgensen. Vodeće ličnosti tog razdoblja s mnogobrojnim pjesničkim i romanesknim djelima su Johannes Vilhelm Jensen, Henrik Pontoppidan i Martin Andersen Nexø. Značajnije djeluju i pisci regionalne usmjerenosti Viggo Stuckenberg, Jeppe Aakjær, Helge Rode i Marie Bregendahl. Između dvaju svjetskih. ratova i prvih godina nakon njega prevladava tematika iz suvremenog života i posebno prisutna u ostvarenjima Haralda Kiddea, Otta Gelsteda i Toma Kristensena. Zbivanja vezana uz II. svjetski rat obrađivali su Kaj Munk, Hans Scherfig i Hans Christian Branner. Drugi modernizam u danskoj književnosti predvodi grupa pisaca okupljenih oko časopisa “Heretica” (Karen Blixen, Michael Nielsen, Halfdan Rasmussen, Thorkild Bjørnvig, Ole Wivel, Ole Sarvig, Villy Sørensen). Poslije se javlja eksperimentalna proza, konkretna lirika i satirički teatar (Kjeld Abell, N. J. Nielsen, Per Højholt, Inger Christensen, Carl Erik Soya), a realistički način pripovijedanja prisutan je u ostvarenjima Thorkilda Hansena, Petera Seeberga, Klausa Rifbjerga i Christiana Kampmanna. Među važnije pisce novije danske književnosti ubrajaju se Isak Dinesen (Karen Blixen), Karin Michaëlis, Hjalmar Søderberg, Oliver Lange, Johannes Anker-Larsen, Jacob Paludan, Evald Kristensen, N. Petersen, Michael Larsen, H. Hertel, J. Værløse, Ole Juul, Tage Skou-Hansen, Frank Jæger, Ivan Malinowski i Henrik Nordbrandt.