poljski jezik, narodni i književni jezik → Poljaka. To je fleksijski jezik, ima sedam padeža, nekoć je postojala i dvojina (dual), naglasak je na pretposljednjem slogu, red riječi je slobodan. Abeceda se sastoji od 32 slova, a kao posebnosti grafema ističu se nazali ą i ę, te ł, ń, ó, ú, y, ż, ź, digrafi ch, ci, cz, dz, dę, dż, rz, si, sz, zi i trigraf dzi. Početkom poljske pismenosti smatra se Bulla gnieźnieńska, zatim su tu i drugi tekstovi, na primjer iz XIII. stoljeća (viteška pjesma Bogurodzica), pa iz XIV. (Svetokriške propovijedi, Florijanski psaltir), a od XV. stoljeća razvija se i jača književnost na osnovi velikopoljskoga i malopoljskoga narječja te po uzoru na češku. Književnost je izrazita u XVI. stoljeću, kada poljski jezik postaje i službeni jezik državnih ureda (dotad je to bio latinski). Prva poljska knjiga tiskana je 1513. (Raj duše Biernata iz Lublina). Poljski jezik ima pet dijalekata – velikopoljski (Poznań), malopoljski (Krakov i jugozapadni dio zemlje), šleski (Šleska i jugozapad), mazovski (Varšava i sjeveroistok) te kašupski (koji je po genetskolingvističkim kriterijima poseban jezik). Kašupski (ili pomoranski), sa slovinskim, ostatak je jezika kojim su govorili pribaltički Slaveni. Kašubi žive niže od Gdańska (koji im je kulturno središte) uz lijevu obalu Visle i zapadno od Łebskoga jezera. Jezik se dijeli na sjeverno i južno narječje. Prvi su tekstovi iz XV–XVI. stoljeća. Od druge polovine XIX. stoljeća obnavlja se kašupska književnost (a na primjer 1992–93. objavljen je prijevod Novoga zavjeta). Kašuba ima više od 200 000 (a govornikâ nekoliko desetaka tisuća), i smatraju se posebnom etničkom skupinom unutar poljskoga naroda.