Ugrešić, Dubravka, hrvatska pripovjedačica i esejistica (Kutina, 27. III. 1949). Rusistiku i komparativnu književnost diplomirala je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U književnosti se javlja knjigama dječje proze (Mali plamen, 1971. i dr.). Rusističkim se temama posvećuje u vlastitim studijama (Nova ruska proza, 1980), te kao urednica (Pojmovnik ruske avangarde, 1984–93., s Aleksandrom Flakerom), antologičarka i prevodilteljica. Pažnju kritike zadobiva knjigom priča Poza za prozu (1978) kojom najavljuje neke od svojih karakterističnih interesa i postupaka, među kojima je pisanje o samom činu pisanja, prisutno i u romanima Forsiranje romana reke (1988) i Lisica (2017). Često koristi ironijske i parodijske postupke, kao u postmodernističkom romanu Štefica Cvek u raljama života (1981), po kojemu je Rajko Grlić 1984. snimio film U raljama života, prvi od nekoliko filmova na kojima je surađivala u 1980-im godinama. Od 1990-ih djeluje u inozemstvu. Velike teme svojih eseja i romana crpi iz društvene i političke zbilje te iz njezina utjecaja na pojedinca. Esejistički analizira i komentira pojave vezane za političku odgovornost, političke krize i promjene te suvremene probleme Istoka i Zapada (Američki fikcionar, 1993; Kultura laži, 1996), a o fenomenu izbjeglištva progovara u esejima i, uz karakteristično miješanje žanrova, romanima (Muzej bezuvjetne predaje, 1998; Ministarstvo boli, 2004). U zbirkama književnih eseja Zabranjeno čitanje (2001), Nikog nema doma (2005) i Napad na minibar (2010) bavi se pitanjima globalizacije i postkomunističkim iskustvima, a apsurd suvremenoga života razotkriva u knjizi crnohumornih eseja Europa u sepiji (2013). Živi i radi u Amsterdamu.