Seldžuci, naziv za konglomerat turanskih plemena, pretežno Oguza, podrijetlom iz današnjega Turkestana, te dinastije koja je njima vladala od X. do početka XIV. st. Eponim dinastije bio je Seldžuk, sin Dukakov (u. 922), poglavar jednoga manjeg turanskog plemena iz donjeg toka Sir-Darje, koji je prvi prešao na sunitski oblik islama i započeo proces islamizacije. Seldžuk i njegovi nasljednici započeli su proces ujedinjavanja turanskih plemena, a upletali su se i u polit. borbe u državama na području Perzije (današnjeg Irana) te vršili pritisak na armenske kneževine koje su služile kao tampon-zona na ist. granici Biz. Carstva (oko jezera Van). Seldžukov potomak Togrul-beg (vladao 1038–63) osvojio je Khorasan, proglasio se sultanom i uništio državu Gaznavida. God. 1055. prodro je u Irak te srušio vlast šijitske dinastije Buvejhida i postigao da ga je kalif morao priznati svojim zaštitnikom. Iako je taj događaj doveo do konačne pobjede sunitskog oblika islama u većem, zap. dijelu islam. svijeta, zadao je i konačni udarac stvarnoj polit. moći Abasidskoga kalifata, čiji će članovi nakon tog razdoblja igrati isključivo ulogu vjerskih poglavara te marioneta različitih sunitskih dinastija. Togrulovom vladavinom započinje razdoblje tzv. Velikih Seldžuka. Togrulov nećak Alp Arslan (1063–1072) porazio je 1071. biz. vojsku i zarobio cara Romana IV. Diogena kraj Manzikerta, što je dovelo do toga da je praktički sva Mala Azija došla pod seldžučku kontrolu. Ekspanzija je nastavljena i tijekom vladavine Arslanova sina Malikšaha (1072–1092), koji u sukobima s egip. Fatimidima osvaja Siriju i Palestinu. Zbog slabe prethodne kult. razine turanskih plemena, razdoblje seldžučke dominacije karakterizira porast važnosti knjiž. perzijskoga kao jezika književnosti i kulture, dok arapski zadržava svoje značenje kao jezik religije i teologije. Seldžučka prevlast u Maloj Aziji i na Bliskom istoku uzdrmana je prvim križarskim ratom, prilikom kojega je Bizantu vraćen niz od Seldžuka zauzetih gradova, a na području Sirije, Libanona i Palestine stvara se niz križarskih država. Potkraj XI. i poč. XII. st. dotad jedinstveni sultanat raspada se na niz samostalnih država (sultanata i emirata) pod vlašću različitih članova seldžučke dinastije, a pojedini se dijelovi osamostaljuju pod vladavinom drugih dinastija ili dolaze pod vlast drugih islam. centara (Zengidi, Ajubidi, šahovi Horezmije i sl.). Najpoznatija među državama sljednicama Seldžučkoga Carstva bio je Rumski sultanat sa središtem u Ikoniju (Konya) koji će se održati do poč. XIV. st., iako će mu značajan udarac zadati već mongolska provala sred. XIII. st. Konačna propast Rumskoga sultanata omogućit će uspon dinastije Osmanlija, dotad njegova vazalnog emirata.