norveška književnost Korijeni su joj u staroj skandinavskoj književnosti. Značajna je tradicija putujućih pjesnika (skalda) koji se okupljaju na kralj. dvoru u X. st. i pjevaju o junačkoj prošlosti, skandinavskoj mitologiji i podvizima nar. junaka. Prelaskom na kršćanstvo prodiru religiozni motivi, crkv. pjesništvo i slavljenje pobornika pokrštavanja, a lat. pismo zamijenilo je rune. U XIII. st. dominiraju prijevodi viteških epova i javljaju se pučke balade. Potkraj XIV. st., vezano uz gubitak nezavisnosti, potiskuje se norv. jezik i književnost, koja će ponovno oživjeti u XVIII. st. jačanjem prosvjetiteljstva i ideja nac. nezavisnosti. To razdoblje obilježava domoljubna poezija. J. Nordal Brun (1745–1816) pjeva o svojoj domovini, a Henrik Anker Bjerregaard (1792–1842) piše nar. himnu i prvu nac. dramu. Sve do potpune samostalnosti 1905. norv. pjesnici pjevat će o ljepoti svoje domovine i moralnoj čvrstoći njezinih ljudi. Značajni predstavnici su H. Wergeland (1808–1845) i J. S. Welhaven (1807–1875). Domoljubni motivi prevladavaju i poč. XIX. st. upotpunjeni romantičarskim raspoloženjima i zanimanjem za folklor, legende i tradiciju. Značajni predstavnici su: J. E. Moe (1815–1882) i P. Ch. Asbjørnson (1812–1885). Drugu pol. XIX. st. obilježila su četiri značajna norv. književnika: dramatičar H. Ibsen (1826–1906), romanopisac, dramatičar i pjesnik B. Bjørnson (1832–1910), romanopisac J. Lie (1833–1908) i prozaik A. L. Kielland (1849–1906). Potkraj stoljeća naturalizam ustupa mjesto larpurlartizmu i simbolizmu, a afirmiraju se mladi pjesnici: S. Obstfelder (1866–1900), V. A. Wexels (1871–1933), Th. P. Krag (1868–1913). Početak XX. st. obilježen je idejom o književnosti koja tumači svoje vrijeme. Predstavnici su: prozaik J. P. Falkberget (1879–1967), J. Bojer (1872–1959), nobelovka S. Undset (1882–1949). Značajni predstavnici moderne norv. književnosti i psihol. realizma jesu liričari O. Bull (1883–1933) i N. Grieg (1902–1943), te romanopisac S. Hoel (1890–1960). Patnje i stradanja u vremenu II. svj. rata posebno je u svojim djelima prikazao A. Øverland (1889–1968). Osjećaj tjeskobe i ispraznosti posebno uspješno donosi T. Vesaas (1897–1970). U 1930-ima i 1940-ima osjetan je prodor suvr. eksperimentalnih strujanja te utjecaj angloamer. književnosti, posebno očit u lirici B. Paala (1923), C. Gilla, J. E. Volda. U drugoj pol. XX. st. ističu se lirski manirizam, “novi roman” i elementi angažirane književnosti.