estonska književnost. Književnost se u Estonaca razvija od XVI. st. U počecima je ugl. vezana za protestantski pokret. Najstariji sačuvani spomenik je “Koell-Wandratschev katekizam” iz 1535. God. 1739. pojavljuje se prijevod Lutherove “Biblije”. J. W. L. Luce 1817. osniva Estonsko književno društvo, a 1821. pastor W. O. Masing pokreće prve estonske novine Od pol. XIX. st. slabi važnost njem. inteligencije i pod utjecajem romantizma počinje sakupljanje estonskoga nar. blaga. F. R. Kreutzwald, služeći se epskim nar. pjesmama i pričama, sastavlja ep “Sin kralja Kaleve”, koji će imati važnu ulogu u afirmaciji nar. jezika. Poznati romantičarski pjesnici su i K. J. Peterson i F. R. Faehlemann. U XIX. st. dominira nac. romantika, proza vezana uz život sela i pov. roman. Izdvajaju se pjesnikinja Lydia Koidula te Jakob Liiv, dok se poslije kao realisti ističu Juhan Liiv, E. Vilde, A. Kitzberg i E. Peterson. Na poč. XX. st. važnu ulogu ima grupa Mlada Estonija, koja se nakon prvotnog revoluc. zanosa okreće neoromantizmu i esteticizmu (E. Enno; G. Suits; F. Tuglas; J. Semper). Između dvaju svj. ratova pišu se psihol. i pov. romani, a prevladava neorealizam (B. Alver; B. Kangro; A. H. Tammsaare; O. Luts; H. Raudsep; M. Metsanurk; K. A. Hindrey; H. Talvik). Nakon priključenja SSSR-u sve je jači utjecaj socijalist. realizma, dok se s druge strane nakon 1941. javlja i emigrantska književnost. Među najvažnije pisce novije estonske književnosti ubrajaju se K. Lepik, H. Leberecht, D. Vaarandi, J. Smuul, A. Jakobson, V. Uibopuu, R. Sirge i A. Hint.