francuska književnost. Srednji vijek. Prvi pisani spomenik starofrancuskoga jezika predstavljaju “Strazburške prisege” (842), a prva književna djela “Kantilena o sv. Eulaliji” (880) i životopisi svetaca u X. i XI. stoljeću (“Život sv. Aleksija”, 1040). U XI. i XII. stoljeću nastaju epske viteške pjesme (chansons de geste), kojima pripada i najstariji francuski ep “Pjesma o Rolandu” (oko 1120) posvećen junačkim djelima Karla Velikog i njegovih vitezova. Javljaju se ciklusi o križarskim ratovima, kao i roman o Aleksandru Velikom te djela bretonskoga ciklusa: dvorski romani na keltske legende (kralj Artur, Lancelot, Perceval), koje do vrhunca dovodi pisac Chrétien de Troyes (XII. stoljeće), ljubavni romani posvećeni legendi o Tristanu i Izoldi, koje pišu Thomas i Béroul, te narativne pjesme lais (najpoznatiji je predstavnik pjesnikinja Marie de France iz XII. stoljeća). U XIII. stoljeću ojačano građanstvo donosi neke novitete u književnosti. Poznat je životinjski “Roman o liscu” (kraj XII. stoljeća), satirično i alegorijsko djelo koje opisuje srednjovjekovno društvo. U to vrijeme nastaje i niz novela u stihovima (fabliaux) u kojima se često grubim humorom i duhovitostima prikazuju tadašnji moral i društveni odnosi. Najznačajnije je djelo XIII. stoljeća “Roman o Ruži”, čiji je prvi dio napisao Guillaume de Lorris (početkom stoljeća), a drugi dio Jean de Meung (potkraj stoljeća). Značajan je lirski i satirički građanski pjesnik Rutebeuf. Srednjovjekovna francuska poezija razvija se od XII. stoljeća na jugu Francuske, gdje trubaduri na provansalskom jeziku pišu pjesme posvećene hvaljenju žene i ljubavnog ideala. Utjecaj se prenosi na sjever, gdje djeluju pjesnici truveri (najznačajniji predstavnici Jaufré Rudel, Bernard de Ventadour i Bertran de Born). U XV. stoljeću izdvaja se liričar Charles d’Orléans te najznačajniji francuski srednjovjekovni pjesnik François Villon (1431–oko 1463), pisac djela “Veliki testament” (1461), autor mnogobrojnih pjesama, ronda i balada. Francuska drama razvija se iz liturgije, a već od XII. stoljeća u nju prodiru svjetovni elementi. Od XII. do XV. stoljeća pišu se mirakuli i misteriji, poslije i moraliteti, a potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća javljaju se burleske, satire i farse. Najznačajnija kazališna djela srednjega vijeka napisali su Jean Bodel, Adam de la Halle i Arnoul Gréban. Rana francuska proza uglavnom je u obliku povijesnih kronika, a najznačajniji su pisci Phillippe de Commines, Jean Froissart, Jean de Joinville i Geoffroi de Villehardouin.
Renesansa. Na kraju XV. i početkom XVI. stoljeća francuska književnost dolazi u neposredan dodir s talijanskim renesansnim zbivanjima. Franjo I. i njegova sestra Margareta Navarska, autorica zbirke od 72 novela pod Boccacciovim utjecajem “Heptaméron” (1558), okupljaju humanističke pisce i intelektualce. Kralj Franjo I. 1530. osniva Collège de France. Sredinom stoljeća središnja je ličnost François Rabelais, autor znamenitoga proznog djela “Gargantua i Pantagruel” objavljivanog u nekoliko knjiga (četiri ili pet) između 1532. i 1564, kojega odlikuju dorađen stil, jezično bogatstvo, bogat humor te satira na onodobne društvene prilike. Među prve renesansne pjesnike ubraja se Clément Marot. Dugotrajan utjecaj na francusko pjesništvo imat će pjesnici → Plejade koji su se ugledali u antičke uzore. Najznačajniji su predstavnici Pierre Ronsard, autor lirskih i epskih ostvarenja, nerijetko ispunjenih domoljubnim nabojem, te Joachim Du Bellay, koji prvi ustrajnije rabi sonetnu formu, a za modernizaciju francuskoga jezika i pjesništva iznimno je važan njegov manifest “Obrana i slavljenje francuskog jezika” (1549). Étienne Jodelle pisac je prve izvorne francuske komedije “L’Eugène” (1552) i prve tragedije “Zatočena Kleopatra” (1552). Važnija djela tijekom toga razdoblja napisali su i protestantski pjesnik Théodore Agrippa d’Aubigné (“Tragike”), koji upućuje na posljedice vjerskoga razdora, šestorica Parižana napisala su “Menipejsku satiru” (1594) u kojoj pozivaju na umjerenost i slogu, a Brantôme je u “Životopisima znamentih ljudi i velikih vojskovođa” dao sliku ondašnjega vremena. Posljednji veliki francuski renesansni književnik je Michel de Montaigne, koji je u svojim utjecajnim proznim tekstovima nazvanima “Ogledi”, utemeljio esejistički književni žanr.
Klasično doba. Vrijeme vladavine Luja XIII. i posebno Luja XIV. poznato je kao klasično doba francuske književnosti. Slijede se grčki i rimski uzori, zahtijeva se jezična disciplina i formalna preciznost te ističe razumska, intelektualna analiza ljudskih ideja i ponašanja. O čistoći jezika i njegovoj pravilnoj upotrebi brine se od 1635. Académie Française. Prvi je važniji klasicistički pjesnik François Malherbe, koji traži racionalno, emocionalno sputano pisanje u strogim formama. Među najbolje pjesnike toga razdoblja ubrajaju se i Jean de la Fontaine, autor čuvene zbirke basni u stihovima (“Basne”, 1668–94), kao i Nicolas Boileau-Despréaux, vodeći autoritet na estetskom polju, koji u stihovanom djelu “O pjesničkom umijeću” (1674) donosi osnovne principe klasicističke poetike. U klasičnom dobu francuske književnosti povlašteno mjesto ima drama, koja je u komadima Pierrea Corneillea, Jeana Racina i J. B. P. Molièrea dosegla svoj vrhunac. Corneille je prvi veliki francuski pisac tragedija. U dramama (izdvajaju se Cid, 1636; Horace, 1640; Cinna, 1640) opisuje plemenite likove i njihov odnos spram dužnosti, ljubavi, volje, samokontrole i časti. Racine je obrađivao antičke teme i sudbine junaka u vlasti strasti koje ne mogu kontrolirati (“Andromaha”, 1667; “Fedra”, 1677). Molière predstavlja sam vrh francuske komediografije i jedan je od najboljih francuskih dramatičara svih vremena. Najuspjelije su mu satire u kojima je ismijavao konvencije svojega doba, ali i univerzalne ljudske slabosti (“Tartuffe”; “Don Juan”; “Mizantrop”). U to se vrijeme snažno razvija francuska proza. Neka od najvažnijih proznih djela pišu i filozofi René Descartes i Blaise Pascal. Skupina pisaca nazvanih “moralisti” opisuje u različitim proznim formama ljudske osobine i mane, a među njima izdvajaju se La Rochefoucauld (“Maksime”) i La Bruyère (“Karakteri”). Kršćanske vrline u elegantnoj prozi propovijedaju Bossuet, Massillon i Bourdaloue. Jedan od prvih važnijih romana (“Princeza od Clèvesa”, 1678) u francuskoj književnosti napisala je Madame de Lafayette. Epistolarni roman vezan uz spletke i mondeni život napisala je Madame de Sévigné. Usporedno s klasicističkim piscima djeluju i takozvani libertinci, koji odbijaju podvrgavanje strogu književnom kanonu, a među njima se izdvajaju Saint-Amant, Théophile de Viau i Cyrano de Bergerac te humoristi Paul Scarron i Antoine Furetière. Kraj razdoblja obilježava “Telemah” (1699) Françoisa de Fénelona, u kojem autor iznosi vlastite poglede na obrazovanje, moral, religiju i politiku.
Prosvjetiteljstvo. Veći dio XVIII. stoljeća naziva se u francuskoj književnosti doba prosvjetiteljstva ili racionalizma. Naglasak je stavljen na razvoj znanosti i širenje znanja širim slojevima. To je i vrijeme nastanka francuske “Enciklopedije” (1751–72), koju je uređivao Denis Diderot, a na projektu su sudjelovali svi najvažniji francuski mislioci toga vremena. U XVIII. stoljeću drama, kao dominantni književni oblik XVII. stoljeća, stagnira, ali se ipak mogu izdvojiti Voltaireove tragedije, komadi Alain-Renéa Lesagea (“Turcaret”) i Dancourta (“Kavalir po modi”), vrlo uspješne satirične komedije Pierrea de Beaumarchaisa (“Seviljski brijač”;“Figarov pir”), Diderotove drame (“Nezakoniti sin”), Nivelle de La Chaussée i njegove plačljive komedije, te ljubavne komedije Pierrea Marivauxa. U vrijeme prosvjetiteljstva dolazi do pravog procvata prozne književnosti. Velik uspjeh imali su filozofski roman i novela. Voltaire piše roman “Candide” (1759), Jean-Jacques Rousseau roman o odgoju “Émile” (1762), politički pisac Montesquieu “Perzijska pisma” (1721), a Diderot romane “Rameauov nećak” i “Jacques fatalist”. Sam Rousseau, uz vrlo utjecajne filozofske spise, autor je i predromantičkoga romana “Nova Heloiza” (1761), djela “Sanjarije usamljenoga šetača” (1782), u kojima se ističe važnost i moć čuvstava te senzibilnost i sklonost prirodi, te “Ispovijesti” (1782–89), koje predstavljaju klasično djelo autobiografske proze. Čuveni satirični roman “Gil Blas” (1715–35) djelo je A. R. Lesagea; Marivaux je autor socijalnih romana (“Marijin život”; “Seljak skorojević”); Abbé Prévost se proslavlja romanom “Manon Lescaut” (1731), a potkraj stoljeća Choderlos de Laclos objavljuje poznati epistolarni roman “Opasne veze”. Pjesništvo prosvjetiteljstva uglavnom je didaktično, a važan pjesnički opus s romantičkim obilježjima ostvario je André Chénier. U tom razdoblju dolazi do bujanja memoarske (Saint -Simon) i epistolarne književnosti (Voltaire), a razvija se i historiografija. U spisima posvećenima europskoj i svjetskoj povijesti Voltaire prvi primjenjuje i razvija principe moderne metode historiografskoga proučavanja.
Romantizam. Prva polovina XIX. stoljeća u francuskoj je književnosti u znaku romantizma, koji se razvija pod utjecajem djela francuskih predromantičara, te književnih gibanja u Engleskoj i Njemačkoj. Najistaknutiji su predromantičari, uz spomenutog Rousseaua, F.-R. de Chateaubriand, pisac djela “René” i “Atala”, Madame de Staël s kritičkim tekstovima “O književnosti” i “O Njemačkoj”, Senancour (“Oberman”) i Benjamin Constant (“Adolphe”). Naspram klasicističke i racionalističke poetike, ističe se važnost osjećaja i mašte spram razuma te se naglašava autorova osobnost. Također, u prvoj polovini XIX. stoljeća javlja se i snažno zanimanje za društvenu zbilju. Romantička poezija svoje prvo pravo ostvarenje nalazi u pjesmama Alphonsea de Lamartinea, a iznimno važne pjesničke opuse ostvarili su i Victor Hugo, Alfred de Vigny, Alfred de Musset, M. Desbordes-Valmore i G. de Nerval. Autor prve važnije romantičke drame je V. Hugo s povijesnim komadom “Hernani” (1830), a značajne su i Mussetove sofisticirane komedije (“Lorenzaccio”) i Vignyjeva drama “Chatterton” (1835). Kao kazališni pisci istaknuli su se i Alexandre Dumas otac (“Henrik III. i njegov dvor”) i Prosper Mérimée (“Kazalište Klare Gazul”), a oni su i autori u romantizmu iznimno popularnih povijesnih romana: Dumas otac pisac je znamenitoga pustolovnog romana “Tri mušketira” (1844), a Mérimée djela “Kronika vladavine Karla IX.” Najpoznatiji je povijesni roman “Zvonar crkve Notre-Dame” (1831) V. Hugoa, koji je središnja ličnost francuskoga romantizma. Usporedno s romantičkim gibanjima javlja se društveni roman pisan realističkim postupkom, koji otvara doba realizma u francuskoj književnosti: Honoré de Balzac napisao je seriju od stotinjak romana poznatu pod nazivom “Ljudska komedija” (1829–54), u kojoj je pružio živu i potpunu sliku tadašnjega francuskog društva; Stendhal je autor čuvenih realističko-psiholoških romana “Crveno i crno” (1830) i “Parmski kartuzijanski samostan” (1839), dok je George Sand pisala romane s primjetnim romantičkim obilježjima, među kojima se izdvaja “François le Champi”.
Realizam i naturalizam. Kao odgovor na romantičku književnost javlja se realizam sa zahtjevom za objektivnim i nepristranim prikazivanjem zbiljskoga svijeta, posebice društvenih odnosa, u književnom djelu. Jedan od najvažnijih realističkih pisaca je Gustave Flaubert, čiji roman “Madame Bovary” (1857), u kojem se opisuje provincijski život te borba osjetljivog pojedinca s društvenim konvencijama, predstavlja klasično djelo francuske književnosti. Realističku dramu najbolje predstavljaju Eugène Scribe, Émile Augier i Alexandre Dumas sin. Najvažniji je književni kritičar Charles Saint-Beuve s idejom važnosti autorove osobnosti, kao i društvenog i povijesnog trenutka u kojem djelo nastaje. Guy de Maupassant poznat je po realističko-naturalističkim novelama. U kasnijim desetljećima XIX. stoljeća naturalizam će se razviti kao krajnji oblik realizma, koji pokušava u potpunosti reproducirati teške uvjete ljudskoga života i nepravednog društva. Vodeći je predstavnik Émile Zola s ciklusom romana “Obitelj Rougon-Macquart” (1871–1893), a glavni teoretičar Hippolyte Taine, koji s idejom važnosti rase, sredine i trenutka predstavlja vodećeg predstavnika pozitivizma u proučavanju književnosti. Među najistaknutije pisce toga razdoblja ubrajaju se i Alphonse Daudet, Joris-Karl Huysmans te braća Edmond i Jules de Goncourt, važni i zbog časopisa u kojem su između 1851. i 1896. vodili kroniku pariškoga književnog i društvenog života. Javlja se i naturalistička drama (Henry Becque; Octave Mirbeau; André Antoine). Najznačajniji pjesnik je Charles Baudelaire, koji će zbirkom “Cvjetovi zla” (1857) izazvati veliku pozornost i snažno odrediti razvoj europske modernističke poezije. Djelomično pod njegovim utjecajem 1866. okuplja se skupina pjesnika → parnasovaca (José-Maria de Heredia; Leconte de Lisle; Théophile Gautier) koji romantičkoj poeziji suprotstavljaju hladan, objektivan i formalno dotjeran izraz, a u kasnim desetljećima XIX. stoljeća javlja se simbolizam, koji će u poeziji zahtijevati izražavanje unutarnjih stanja osobitom simbolikom i metaforikom. Najznačajniji su predstavnici Stéphane Mallarmé, zatim Paul Verlaine, te Arthur Rimbaud, pjesnik koji vrlo rano napušta poeziju ostavivši iza sebe vrlo utjecajno pjesničko djelo. Na prijelazu stoljeća kao prozni pisci izdvajaju se Anatole France i Maurice Barrès te Maurice Maeterlinck koji je, uz Edmonda Rostanda, Françoisa de Curela i Georgesa de Porto-Richea, jedan od najuglednijih dramatičara. Dramski tekstovi Alfreda Jarryja (“Kralj Ubu”) zauzimaju posebno mjesto na pragu XX. stoljeća.
Dvadeseto stoljeće. Prva desetljeća obilježili su na polju romana Marcel Proust, pisac čuvenoga autobiografskog ciklusa romana “U traganju za izgubljenim vremenom” (1913–1927), i André Gide, poznat po stilskim i formalnim kvalitetama svojih proza (“Krivotvoritelji novca”), zatim Paul Valéry na području pjesništva, koji nasljeđuje simbolističku baštinu te, kao dramatičar katoličke orijentacije, Paul Claudel. Do II. svjetskog rata značajne su romaneskne opuse ostvarili i R. Rolland, Colette, H. Barbusse, R. Martin du Gard, J. Romains, G. Bataille, F. Mauriac, G. Bernanos, J. Giraudoux, L. F. D. Céline i A. Malraux. Potkraj 1910-ih javlja se dadaizam, a za njim će slijediti nadrealizam (1924), na čije će formiranje znatno utjecati poezija Guillaumea Apollinairea, autora zbirke “Alkoholi” (1913). Glavni su predstavnici, uz pisca nadrealističkih manifesta Andréa Bretona, Ph. Soupault, L. Aragon, P. Éluard, R. Char, R. Queneau, A. Césaire, A. Artaud i R. Desnos. Razdoblje prije II. svjetskog rata i nakon njega u francuskoj je književnosti u znaku egzistencijalizma, koji će literarno i filozofski propitivati čovjekov položaj u suvremenom svijetu, kao i bitna pitanja morala, slobode, odgovornosti i političkog djelovanja. Njega će u velikoj mjeri odrediti filozofsko i književno djelovanje Jean-Paula Sartrea, pisca utjecajnih filozofskih (“Bitak i ništa”), proznih (roman “Mučnina”) i dramskih (“Iza zatvorenih vrata”) tekstova, te Alberta Camusa, autora nekih od najpoznatijih romana francuske književnosti XX. stoljeća (“Stranac”; “Kuga”), drama i filozofskih eseja (“Mit o Sizifu”). Uz njih važna dramska ostvarenja u tom razdoblju pišu i Jean Anouilh (“Antigona”), Jean Cocteau i Jean Giraudoux, a romanima i esejima pozornost izaziva Simone de Beauvoir. U tom razdoblju djeluju i egzistencijalistički pjesnici Francis Ponge i André Frénaud. Iznimno važne pjesničke opuse ostvarili su Jules Supervielle, Pierre Emmanuel, Saint-John Perse i Henri Michaux, a vodeći predstavnici popularne poezije su Jacques Prévert i kantautori Georges Brassens i Jacques Brel. Kao prozaici izdvojili su se u tom razdoblju Georges Simenon i Boris Vian. 1950-ih i 1960-ih godina u francuskoj drami javlja se “teatar apsurda”, koji će scenski tematizirati besmisao i apsurdnost života u suvremenoj civilizaciji, a glavni su mu predstavnici Samuel Beckett, Eugène Ionesco, Jean Genet i Arthur Adamov, a u proznoj književnosti takozvani novi roman, čiji će pisci (Alain Robbe-Grillet, Michel Butor, Nathalie Sarraute, Claude Simon) odbaciti tradicionalne postupke poput razvijenoga pripovijedanja i zapleta. Od sredine 1960-ih i poslije razvija se i vrlo utjecajna teorijska djelatnost: vodeći su teoretičari Roland Barthes, Tzvetan Todorov, Julia Kristeva i Gérard Genette, a među filozofima Michel Foucault, Jacques Derrida, Jean-François Lyotard i Jacques Lacan. Suvremenu francusku poeziju najbolje predstavljaju Yves Bonnefoy i Jean-Claude Renard. Među vodeće prozaike novije francuske književnosti ubrajaju se eksperimentator Georges Perec, zatim Marguerite Yourcenar, autorica romana “Hadrijanovi memoari”, Hervè Bazin, Marcel Pagnol, Philippe Sollers, spisateljica (“Ljubavnik”) i redateljica Marguerite Duras, Jean-Marie Gustave Le Clézio, koji poetičnim stilom opisuje sudbinu modernog čovjeka, Michel Tournier, koji se koristi književnim predloškom Daniela Defoea (“Petko ili bespuća Pacifika”) i obrađuje neke biblijske teme, Patrick Modiano, pisac romana često posvećenih razdoblju njemačke okupacije, te Pascal Bruckner i Didier Martin. Među novijim pojavama vrijedi izdvojiti romane Hervéa Guiberta i drame Bernard-Mariea Koltèsa, kao i nekoliko spisateljica feminističke orijentacije poput Marie Cardinal, Hélène Cixous, Chantal Chawaf i Monique Wittig, kao i široko intelektualno i politički organizirane pisce Alaina Finkielkrauta, Philippea Muraya, Andréa Glucksmanna i dr.