etiopska književnost. Do XIX. st., kada ga potiskuje amharski, u etiopskoj književnosti prevladava liturgijski jezik ge’ez. U prvom razdoblju (između V. i VII. st) prevodi se ugl. s grčkog, a u drugom (od XIII. st i dalje) s arap. jezika. Oko 500. sa zapadnosirijskog prvedeno je Evanđelje, dok su poslije s grčkog prevedeni Biblija, apokrifni spisi, traktat Physiologus, zbirka homilija patrijarha Ćirila i dr. S arapskog se većim dijelom prevode molitve, životi svetaca, djela apostolska, kronike i pravni spisi. Od važnijih ostvarenja iz tog razdoblja ističu se neki romani pisani po ugledu na prijevode, zatim roman o Salamonu i kraljici od Sabe te njihovu sinu Meneliku “Slava kraljeva” iz XIII. st. Ali najznačajnija ostvarenja predstavljaju kronike etiopskih kraljeva, koje su većinom pisali dvorski historiografi, a redigirali i potpisivali sami kraljevi. Amharski jezik sve je više u upotrebi od XIX. st. kada se u vjerskim tekstovima počinje javljati uz ge’ez, a na njemu se pišu udžbenici, gramatika, rječnici itd. Abu Rumi Habesinus preveo je “Bibliju”, što je snažno utjecalo na afirmaciju amharskog. U prvoj pol. XX. st. vodeći su pisci Afawarq Gabra-Iyasus, autor pov. romana “Slikovita povijest” te pisac i političar Heruy Walda Sellase. Snažniji razvoj započinje nakon uspostave drž. nezavisnosti, kada prevladava književnost domoljubna i didaktična sadržaja. Među vodeće pisce suvr. etiopske književnosti ubrajaju se Bitwadded Makonnen Endalkachaw, Kabbada Mika’el, Seneda Gebru i Takla-Sadeq Makurya.