tvorba riječi 1. Općenito, načini na koji se tvore nove riječi, polazeći od postojećega jezičnoga blaga. 2. Dio jezikoslovlja koji to proučava. U hrvatskom najčešći su načini tvorbe riječi izvođenje (osnovi se dodaju formanti, elementi koji nisu riječ, osnova ili korijen) i slaganje (nekoliko se riječi, osnova ili korijena sjedini u jednu riječ). U izvođenju imamo sufiksaciju (član–članica), prefiksaciju (čovjek–nečovjek, čitati–pročitati) itd. U slaganju imamo čisto slaganje (drugi je dio inače samostalna riječ: dvoglas, poluglas, kažiprst), složeno-sufiksalno slaganje (mirotvorac, gologlav), srašćivanje (blagdan, očenaš, takozvani), polusloženice (spomen-ploča) itd. Posebno imamo skraćenice od početnih slova (najčešće imena i sl.: Zavnoh, Nama, Ina, MUP, MORH; RH, SAD, UN (kao riječ čita se erha, esade, uen, uvijek s naglaskom na zadnjem slogu, i to istim kakav ima naziv zadnjega slova). Preobrazbom se riječ iz jedne vrste prebaci u drugu (On ima svoje ja. – u toj je rečenici on zamjenica, ali ja tu je imenica). Unutar. tvorba mijenja neke elemente u unutrašnjosti riječi (slijedeći, svijetleći, prijeteći jesu glagolski prilozi sadašnji, sljedeći, svjetleći, prjeteći jesu pridjevi). Tu je i jezično stvaranje, zapravo rijetko (izmišljanje novih riječi, koje nemaju nikakve veze s drugima, npr. da to nazovemo utniver, nasumičnim nabačajem slova). Mogu se ovdje spomenuti i moguće (potencijalne) riječi, one koje se načine po pravilima tvorbe, ali ih dosad nije bilo u upotrebi, npr. rasknjiževnošćenje, za proces u kojem se književnost smanjuje i gubi, ili međumogućnost (tvorba riječi ima još mnogo drugih mogućnosti i međumogućnosti).