nacionalni jezik, zajednički jezik kojim govore i pišu pripadnici jednoga naroda/nacije kao cjeline, što je knjiž. (kult., saobraćajni/komunikacijski) jezik kojim se služe u međusobnom saobraćaju/komunikaciji i u javnom životu (i obično različit od pojedinih dijalekata polaznoga jezika), dok se u priv. životu služe dijalektima dotičnoga jezika. Ne treba ga brkati s drž. jezikom (služb. jezikom države): i narodi koji nemaju svoje države imaju svoj n. j. Može se nazivati i opći jezik (naroda/nacije), općenar. jezik, nar. jezik (pa se onda može razlikovati od pučkoga jezika, jezika puka, jezika širih i neobrazovanih slojeva naroda), pa i služb. jezik. Pojam n. j. preklapa se djelomice s pojmom standardnoga ili knjiž. jezika, ali ni s njim nije jednak.