ekonomija ponude, shvaćanje s početka 1980-ih godina koje, nasuprot kejnzijanskoj ekonomskoj politici upravljanja agregatnom potražnjom, zagovara povećavanje agregatne ponude, vjerujući da, osobito na dugi rok, rast gospodarstva ovisi gotovo u potpunosti o čimbenicima koji utječu na ponudu. Jedan od glavnih zahtjeva pristaša ekonomije ponude je smanjivanje poreza radi opće veće motivacije, poticanja štednje, investiranja i inovacija. Zalažu se za deregulaciju i protive monopolima radi poticanja slobodne konkurencije, nižih cijena i veće efikasnosti. Traže slabljenje uloge radničkih sindikata želeći da i tržišta rada budu što slobodnija. Dosljedno logici jačanja ponude ne zaziru ni od uloge države u vidu financiranja boljega općeg i stručnog obrazovanja radi veće proizvodnosti i stvaranja državne investicijske banke radi subvencioniranja tvrtki koje se uz velike rizike upuštaju u razvijanje novih tehnologija. Važan je zahtjev i reforma socijalnog osiguranja kako bi se uklonila svaka pogodnost življenja od socijalne pomoći i stvorili poticaji nezaposlenima da aktivnije traže zaposlenje. Zamisli ekonomije ponude primijenio je djelomično predsjednik SAD-a Ronald Reagan.