Partnerstvo za mir (engleski: Partnership for Peace), politički program NATO-a pokrenut 1994. s ciljem uspostave veza i suradnje sa zemljama Srednje i Istočne Europe. Program je zamišljen i kao prva stepenica u približavanju tih zemalja članstvu u NATO-u, kao neka vrsta kandidatskog statusa za prijam u NATO. Na temelju prihvaćanja u Partnerstvo za mir pozvane zemlje obvezuju se da će sudjelovati u združenom planiranju, uspostavljanju demokratske, civilne kontrole nad oružanim snagama, u mirovnim operacijama NATO-a i u redukciji, modernizaciji i profesionalizaciji vojske. Hrvatska je primljena u Partnerstvo za mir 25. V. 2000. Nakon proširenja NATO-a 1999, 2004. i 2009. za ukupno 12 zemalja, Partnerstvom za mir obuhvaćene su 22 zemlje (bivše sovjetske republike: Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan; bivše jugoslavenske republike: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija; članice Europske unije: Austrija, Finska, Irska, Malta i Švedska; te Švicarska). Od zemalja Europske unije samo Cipar nije obuhvaćen tim programom (zbog protivljenja Turske).