engleski jezik, jedan od germ. jezika. Povijest engl. jezika započinje s doseljavanjem Juta, Sasa i Angla u Britaniju u V–VII. st. Jutski su govori u Kentu, na otoku Wightu i u njegovu priobalju; saski (saksonski) u Essexu, Wessexu i Sussexu (element -sex povezan je s imenom Sasa, a prvi dijelovi tih imena sa stranama svijeta); anglijski su u Nortumbriji, Mersiji i Ist. Angliji; postojali su i prijelazni anglosaski govori. Staroengleski se jezik piše od VII. st.; tada on ima četiri dijalekta: nortumbrijski, mersijski, vesečki i kentski. Staroengleski se jezik (V–IX. st.) često naziva i anglosaskim ili anglosaksonskim. U IX–XI. st. bio je pod jakim utjecajem norveškoga i danskoga, kojima su govorili Vikinzi. Od vremena XI–XII. st. engleski je pod jakim utjecajem franc. jezika (njime govore norm. osvajači, iz Normandije; Normani su potomci Vikinga koji su se tamo naselili poč. X. st., i taj se normandijski dijalekt – čijim današnjim oblikom govori i 20 tis. stanovnika otoka Jersey, Guernsey i Sark u La Mancheu – u Engleskoj onda naziva anglonormanskim). Iz XIII. st. dosta je srednjoengl. tekstova E. j. sve je važniji. Od sred. XIV. st. nastaje općeengleski jezik na temelju londonskoga govora; od XVI. st. londonska se norma smatra pravilnim knjiž. jezikom, i otprilike u to vrijeme smješta se početak novoga engl. jezika. Engl. jezikom govori više od 300 mil. ljudi, i to u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, na Novom Zelandu, u Juž. Africi i drugdje. Engleski je danas jezik međunar. sporazumijevanja u politici, znanosti, tehnici, zabavi itd. Škotski jezik (Scots) jedan je od sjev. engl. dijalekata; bio je standardni jezik Škotske od XIV. do XVII. st., a zamijenivši latinski, i jezik drž. uprave. U vrijeme reformacije Biblija nije prevedena na škotski, nego je uzet engl. prijevod, razumljiv Škotima. Škotski jezik tako gubi svoj položaj, pogotovo poslije ujedinjenja Škotske i Engleske. No književnost se na škotskome razvijala i dalje. Od engl. jezika nastalo je više pidžina i kreolskih jezika. Neki od njih jesu ovi: veskos nastao sred. XIX. st. i poslije u jugozap. dijelu Kameruna. krio nastao među afr. doseljenicima iz Amerike potkraj XVIII. st., a govori se u Sijera Leoneu, Gambiji i drugdje (kao prvi jezik za nekoliko desetaka tis. ljudi, a inače se njime služi više od 500 tis.); liberijski jezik (kvasaj) nastao je u XIX. st. (i to u Americi); tokpisin (novomelanezijski jezik, niu gini tokotok) formirao se u prvoj pol. XIX. st., i to je također i jezik međuetničkog sporazumijevanja i jedan od služb. jezika u Papui Novoj Gvineji (njime se služi, većinom kao drugim jezikom, četiri petine od oko 3 mil. stanovnika te zemlje). U Surinamu se govori sranantongo (s više od 350 tis. govornika), koji je počeo nastajati sred. XVII. st.; na njega je poslije utjecao i niz. jezik. U Gvajani više od 50 tis. ljudi govori gvajanski. Na Trinidadu i na susjednim karipskim otocima govori se buriki (ima više od 300 tis. govornika). Jamajkanskim engleskim (džagvataak) govori više od 1,5 mil. Jamajkanaca. Havajskim pidžinom govori više od 500 tis. ljudi. Jezikom pislama govori više od 80 tis. ljudi u Vanuatuu. Jezik neosolomonik upotrebljava oko 200 tis. stanovnika Solomonskih otoka.