ruski jezik, jezik rus. naroda i drugih naroda i pojedinaca koji se njime služe (npr. kao drugim jezikom) u Rusiji i drugdje (u Ukrajini, Bjelorusiji, kavkaskim i srednjoazijskim zemljama i dr.). Jedan od služb. jezika OUN-a. Pripada slav. skupini jezika (s ukrajinskim i bjeloruskim istočnoslav. podskupini). Slav. pismenost u istočnoslav. naroda pojavljuje se od ćirilometodskoga vremena, od kraja IX. st. Posebnosti staroruske (staroistočnoslavenske) pojavljuju se u tekstovima veoma rano. Znatnije razlikovanje budućih rus., ukr. i bjelorus. jezika uočljivo je u XIII–XIV. st. Dijalekti rus. jezika jesu sjeverni (karakteristično je okanje: izgovor nenaglašenoga o kao /o/), južni (s raznim tipovima akanja, izgovora raznih /a/ na mjestu nenaglašenoga o) te srednji (s akanjem i sjevernim izgovorom g). U XVI–XVII. st. na temelju moskovskoga govora (koji pripada srednjoruskim dijalektima) razvija se općeruski knjiž. jezik, koji se onda, zbog novijega društv. razvoja, znatnije širi u XVIII. st., i u XIX. st. poprima stanje kakvo je osnovica i za današnji rus. knjiž. jezik.